Članci iz Spomenice — 30 godina Gimnazije Vladimir Gortan u Bujama

Predsjednik SO Buje i predsjednik Odbora za proslavu smješta jubilej u širi politički i kulturni kontekst — sloboda kao preduvjet prve srednje škole 1946., bratstvo Hrvata i Talijana, i proslava pod pokroviteljstvom SSRNH Hrvatske. Dvojezično: hrvatski i talijanski.

Dva dokumenta o nezaboravnom posjetu 21. studenog 1954.: prigodni uvodnik iz "Hrvatskog glasa" o dočeku na bujskim ulicama i Titov govor na velikom mitingu — uz fotografije potpisivanja spomen-knjige Gimnazije i susreta s učenicima.

Kratka biografija čovjeka čije ime nosi škola — od siromašnog seljačkog djeteta iz Berma, ilegalnih prijelaza granice u potrazi za poslom, do priključenja organizaciji TIGR i pogibije streljanjem u Puli 17. listopada 1929. Simbol otpora i borbe Istrana za slobodu.

Sveobuhvatni pregled tri desetljeća — od prve gimnazije u Materadi (1946.) i selidbe u bivšu željezničku stanicu, preko osvajanja nove monumentalne zgrade (1950.), Titovog posjeta, i rasta do Srednjoškolskog centra s 697 učenika i dvije OOUR-a u školskoj 1976/77. godini.

Priča o školi koja je od 1954. do 1967. školovala kvalificirane radnike drvopreradivaèke, građevinske i ostalih struka za cijelu Istru. Financijske poteškoće, borba za opstanak i konačno gašenje — ali i 400 kvalificiranih radnika koji su brzo zauzeli rukovodeća mjesta u proizvodnji.

Kratka ali važna epizoda u povijesti bujskog školstva: odjeljenje koje je počelo radom 1960. s namjerom da preraste u samostalnu školu umjesto Gimnazije, ali je 1965. prestalo s radom. Dalo je 47 ekonomskih tehničara koji danas rade u Bujama, Pazinu i Rovinju.

Priča o osnivanju opće srednje škole s talijanskim nastavnim jezikom 6. rujna 1970. — dugočekane institucije za talijansku zajednicu Bujštine. Prof. Mihovilović kao utemeljitelj koji se gotovo sam borio za kadrove, nastavne planove i udžbenike; u sedam godina kroz školu prošlo je više od 500 učenika.

Tri nastavnička sjećanja: Jardas piše o borbi za prve hrvatske škole na Bujštini u austrijsko doba (Materada 1912., Kaštel, Martinčići); Perhat o dolasku iz Like u jesen 1946.; Crvelina (in memoriam) o hladnoj sobi u Bjelovaru 1947. kad je dobio raspored za Buje — o drugarstvu i entuzijazmu pionirskih godina.

Lino Šepić opisuje 2. svibnja 1945. — prvi narodni zbor na bujskom Trgu slobode — i onaj nezaboravni jesenski jutarnji odlazak 33 budućih gimnazijalaca u starom kamionu prema Opatiji, bez prave torbe, bez knjiga, nekima s prvim parovima cipela u životu. Do 1952. postali su prvi narodni intelektualci Bujštine.

Pet različitih glasova: Oton Kozlović (nastavnik, Umag) o prvom danu u Juricanima i selidbi u Buje; Ivan Bibalo (glumac, HNK Rijeka) o prevelikim cipelama umjesto lopte; dr. Mario Gasparini (kirurg, Izola) o majci koja ga je ostavila pred đačkim domom; Marino Papo (direktor banke) i dr. Mario Škrinjar (docent, Novi Sad) o ljepoti i zahvalnosti za "voljenu Gimnaziju".

Nikola Jurić portretira Branka Vidovića — najstarijeg radnika po stažu, koji je došao na "jednu godinu" i ostao dvadeset dvije. Vidović zatim predstavlja jedanaestero bivših učenika koji su se vratili raditi u svoju školu — od Erminia Jurišević (matura 1952.) do Đulijane Ipša (1976.) — uz skupnu fotografiju i njihove rječite komentare.

Kronologija sportskih uspjeha od 1946. do 1977.: od prvih košarkaških i rukometnih utakmica s JNA i slovenskom omladinom, do četiri uzastopna naslova prvaka Istre u rukometu (1955.–1958.), osvajanja republičkog prvakinja i nastupa na saveznom sletu u Beogradu. Posebno se ističu Ljubo Tomažić i Renée Lepoglavec — reprezentativci Jugoslavije.

Popović i Juraga o reorganizaciji KSSO Centra i odgovornosti mlade generacije; Iris Precali (talijanski) o liku Vladimira Gortana. Zatim učenički literarni radovi: Milica Pincin, Emilia Melon i Marina Mikuš o Oprtlju i ulici; Paola Legovich (dnevnik); te poezija Loredane Dodić, Jadranke Pokorny, Sonje Ružić, Sonje Lonzarić, Alke Vuice, Alme Rovis, Enza Muškovića i Stelie Fakin.

Tablice rasta škole: broj učenika po školskim godinama od 1967/68. do 1976/77. (ukupno 116 → 697), podijeljeno na hrvatsku i talijansku školu; 534 maturanta Gimnazije; 122 KV radnika; popis 48 članova Odbora za proslavu i Urednički odbor Spomenice.

Šest učenika — sudionika proslave 30. obljetnice — govore budućim generacijama: Klaudija Poljak, Slavko Juraga, Iris Precali, Branko Klarić, Ljubica Popović i Đino Beletić. Opisuju školske dane, organizacijsku aktivnost i gorući problem prijevoza — koji svakoga od njih, na različite načine, obilježava svaki radni dan.

Humoristična rubrika: anegdote i vicevi iz razreda te talijanska skica "In classe prima delle otto" (Dora Pernić). Kruna svega je "Kazalo strave i užasa" — satirični rječnik školskog života koji su uz pomoć III. razreda gimnazije sastavile Sanja Bosnić i Jelena Radovčić. Svaka natuknica zvoni istinitošću: "Škola — Kuća strave i užasa", "Profesori — Jahači Apokalipse", "Reforma — Kuda ideš, svijete moj?"