Prve škole i prvi nastavnici

Tri teksta, tri autora, tri perspektive — ali jedna zajednička nit: svaki od njih govori o tome kako je izgledalo biti na samom početku, u trenutku kad neke institucije još nema, a netko je mora izgraditi gotovo iz ničega. Ivo Jardas seže u austrijsko doba i govori o prvim hrvatskim školama na Bujštini koje su morale nastati u tajnosti i uz otpor vlasti. Dušan Perhat govori o svom dolasku u jesen 1946. — u kraj koji nije poznavao, u školu koja je imala tek jednu učionicu i trideset učenika koji su jedva poznavali vlastiti jezik. Ante Crvelina, bivši ravnatelj Gimnazia koji je tragično poginuo prije objavljivanja Spomince, ostavlja svjedočanstvo o pionirskim godinama koje se — zahvaljujući urednicima koji su ga uvrstili posthumno — čuva kao dio trajne baštine ove škole.

Ivo Jardas u svom prilogu vraća se daleko unazad — ne do 1946., nego do 1896., do Materade u kojoj je tada već djelovala talijanska škola, u koju su morala ići i hrvatska djeca jer Talijana, osim ponekoga doseljenog trgovca ili obrtnika, u selu gotovo uopće nije bilo. Taj paradoks — hrvatska djeca u talijanskoj školi jer hrvatska ne postoji — bio je svakodnevna stvarnost na Bujštini pod Austro-Ugarskom, gdje je talijanski iredentizam sustavno blokirao otvaranje hrvatskih škola.

Preokret dolazi 1911. dolaskom župnika Šime Sironića u Materadu. Sironić je bio čovjek koji je razumio da se borba za jezik ne dobiva samo propovjedaonicama — dobiva se školama. Potajno je počeo dogovarati s najpouzdanijim seljacima, prikupljao popis djece koja bi pohađala hrvatsku školu i kontaktirao ravnateljstvo Družbe Ćirila i Metoda koja mu je odmah obećala podršku. Kad je seljak Kozlović ponudio zemljište, Sironić je u Trstu dao izraditi nacrte za zgradu koja je izvana izgledala kao kuća, a iznutra je mogla lako postati škola.

Talijanske vlasti odmah su reagirale: prijetnje, zahtjevi za pljuvačnicom kao izgovorom za odgodu otvaranja, pozivi i globe roditeljima koji bi djecu slali u hrvatsku školu. Sironić je svakom preprekom odlazio u Trst i svaki put se vraćao s još jednim rješenjem. Konačno, uz intervenciju narodnog zastupnika Matka Mandića kod carskog namjesnika, dozvola je izdana, i 5. siječnja 1912. hrvatska škola u Materadi svečano je otvorena — uz golemo slavlje naroda koji je čekao desetljećima.

Kaštel, Martinčići i kraj austrougarske vladavine

Jardas ne staje na Materadi. Opisuje i borbu za školu u Kaštelu, gdje je ključna figura bio pop Ivana Mandića — čovjek koji je uspio kupiti velik posjed ispod Kaštela, rasparceljirati ga meðu kmetove i u jednoj od zgrada otvoriti hrvatsku školu Družbe Ćirila i Metoda. Ni ovdje nije bilo lako: talijanski neprijatelji u Piranu i Kopru zapanjeni su kad su doznali, sprječavali su otvaranje na sve moguće načine. Ali Mandić je bio uporan.

U Kaštel je stigao mladi učitelj Ilija Kostelac iz Like. Talijanska gospoda brzo su ga denuncirala kao "stranog državljanina" i sa žandarima ga protjerala iz škole, zapečativši vrata i prozore. Roditelji su odbili kapitulirati: dok je Laginja od ministra u Beèu ishodio dozvolu, djeca su se sastajala na župnom dvoru gdje ih je Kostelac podučavao u jednoj sobi. Koncem listopada 1912. škola u Kaštelu napokon je otvorena.

Do izbijanja Prvog svjetskog rata, Bujština je imala četiri škole Družbe Ćirila i Metoda — u Materadi, Kaštelu, Lovrečici i Martinčićima. Fašistička okupacija 1918. sve ih je zatvorila. Trebalo je čekati narednih dvadeset i sedam godina.

Dušan Perhat dolazi iz sasvim drugog kuta: ne govori o prošlosti koju je istraživao, nego o prošlosti koju je osobno proživio. U jesen 1946., kao mlad nastavnik, dobio je raspored za tek otvorenu Gimnaziju u Juricanima. Bio je to, piše, put u nepoznato.

Višesatnim putovanjem dolinama i uzvisinama Istre stigao je u Buje — "u srce Bujštine", kako ga naziva — a odatle u Novu Vas, u seosku školu gdje je trebao predavati dok ne krene Gimnazija u Juricanima. Kratko zadržavanje u Novoj Vasi ostavilo je traga: zavolio je selo i ljude, a vijest da mora dalje — u Juricane — primio je s mješavinom žalosti i znatiželje.

Juricani — manje od sela, više od nade

Juricani su ga iznenadili svojom skromnošću. Bila je to tek crkva i nekoliko kuća — manje od sela iz kojeg je došao. Pred školskom zgradom čekala ga je skupina učenika i njihovih roditelja koji su ga iščekivali. Sve su to bila djeca Materaštine — unuci seljaka koji su pamtili Sirsónićevu borbu za prvu školu i koji su sada, trideset i više godina kasnije, gledali kako se to što su tada osnivali gradi dalje.

Prva zadaća bila je bolna i neophodna u isti mah: pomoći djeci da što prije nauče materinski jezik koji im je bio oduzet. Učenici koji su sjedili pred njim gotovo nisu poznavali hrvatski — odrastali su u fašističkim školama na talijanskom, a kod kuće su govorili istarskim dijalektom. Perhat je htio izbrisati tragove tuðinaca koji su se svojom zloèinačkom politikom pokušali domoći ove zemlje — i to je, piše, zajednièkim zalaganjem i učitelja i učenika polako uspijevalo.

Deset godina kasnije

Perhat piše ovaj tekst za Spomincu desetogodišnjice Gimnazia (1946.–1956.), a Spominca 30. obljetnice ga prenosi. Iz te perspektive od deset godina, može pratiti što su postali njegovi nekadašnji učenici iz Materade: zreli su ljudi, mnogi su već "uhvatili u koštac sa životnim teškoćama", a ima meðu njima i onih koji vrše dužnosti narodnih učitelja. Taj krug — učenici koji postaju učitelji — bio je za Perhata najdragocjenija potvrda da je posao bio ispravan i vrijedan.

Završava riječima koje zvuče kao obaveza prema instituciji kojoj je dao prve korake: uvjeren je da će Gymnasija znati cijeniti materinski jezik i u ljubavi prema njemu odgajati povjerenu mu djecu. Od skromne jedne učionice u Juricanima do te rečenice — put je bio dugačak, ali ravnomjeran.

Ante Crvelina nikad nije dočekao objavljivanje Spomince 30. obljetnice. Bivši ravnatelj bujske Gimnazia tragično je poginuo u prometnoj nesreći prije nego je publikacija izašla iz tiska. Urednici su odlučili uvrstiti njegov tekst iz Spomince desetogodišnjice — i ta odluka bila je prava: Crvelinino sjećanje spada meðu najzivopisnije i najdirljivije stranice cijele publikacije.

Počinje u hladnom ožujku 1947. u Bjelovaru, gdje je Crvelina ležao prehlađen u krevetu kad je dobio telefonski poziv iz Ministarstva prosvjete u Zagrebu: spremi se za put. Kamo — nije mu odmah rečeno. Tek u Zagrebu doznaje: u Istru. Kolikogod mu je bilo teško ostaviti Bjelovar — toliko ga je privlačila Istra o kojoj je znao da je "bila dva decenija pod talijanskom fašističkom okupacijom".

Put u nepoznato: propusnica, dinari za jugo-lire, Opatija

Put nije bio jednostavan. Trebalo je pribaviti propusnicu za ulazak u jugoslavensku zonu "B" Slobodnog Teritorija Trsta i zamijeniti dinare za jugo-lire — jer je formalno odlazio u inozemstvo. Ta apsurdna birokracija — naša zemlja, naši ljudi, a formalnosti carinske i druge kao da putuješ u inostranstvo — bila je tada svakodnevna stvarnost za sve koji su prelazili demarkacionu liniju.

U Labinu je dobio konačan raspored i upute za rad. Odlazio je u Buje — grad koji nije poznavao, ali koji je odmah opisao prepoznatljivim rječnikom čovjeka koji voli krajeve: "mali istarski grad na brežuljku, opkoljen vinogradima, maslinicima i livadama".

Prva jutara u Bujama — bez kavane, bez hotela, bez doma kulture

Crvelina je stigao umoran, ujutro, dok je sipila kišica. Buje su ga razočarale: grad bez kavane, bez hotela, bez doma kulture, s "podzemnim" kino-dvoranom. Jedina i glavna ulica živjela je jutarnjom užurbanošću — svaki za svojim poslom. Smještaj je pronašao u đačkom domu u bivšoj zgradi željezničke stanice, zajedno s učenicima — slama i tvrdi krevet, hrana u đačkoj blagovaonici.

Ali razočaranje je brzo prošlo. U školi su ga čekala još četvorica nastavnika koji su nešto ranije stigli u Buje. Svi mladi, svi entuzijastični, svi svjesni da rade nešto što ima smisla. Počeli smo svi zajedno, hrabro, samoprijegorno i oduševljeno. Imali smo uspjeha, mnogo uspjeha.

Rast škole koji je Crvelina gledao izbliza

Crvelina evocira konkretne etape: 1948. Gymnasija se seli u samo mjesto Buje, u zgradu talijanske Gymnasia. Đački dom smještava se u bivšoj kasarni karabinjera. 1950. izgraðena je i otvorena nova zgrada Gymnasia. Godina za godinom, škola je rasla — i kvantitativno i kvalitativno. Bile su to priredbe po selima Bujštine, turneje po Jugoslaviji tri godine uzastopno, sportski uspjesi, kulturni rast.

Crvelina posebno ističe doprinos nastavnika "s ostalim našim učiteljima" nacionalnom i kulturno-prosvjetnom preporodu Bujštine. Odmah po dolasku prisustvovao je osnivačkoj skupštini Podsaveza hrvatskih društava — "bio je to opet početak, ali svake godine su dolazile nove, kvalitetnije, masovnije festivale: prvi, drugi, treći, četvrti..."

Crvelina je nakon četiri godine napustio Bujštinu — ali nije zaboravio. Tamo su ostali drugovi i prijatelji koji se ne zaboravljaju. A urednici Spomince 30. obljetnice, uvrštavajući njegov tekst posthumno, osigurali su da ni Bujština ne zaboravi njega.