Došao je drug Tito — Riječ druga Tita

Dvadeset i prvog studenog 1954. Buje su doživjele dan koji će ostati ugravirani u kolektivno pamćenje Bujštine. Josip Broz Tito, maršal Jugoslavije i predsjednik Republike, posjetio je ovaj mali istarski gradić — i usput posjetio Gimnaziju »Vladimir Gortan«, jedinu radnu organizaciju kojoj je u općini Buje ukazao tu čast. Taj posjet, prikazan u Spomenici kroz dva dokumenta i niz fotografija, bio je višestruko simboličan: tek tri godine ranije riješeno je tršćansko pitanje i Bujština se konačno u potpunosti priključila matičnoj Jugoslaviji.

21. XI 1954. — Nezaboravan susret sa drugom Titom. Učenici i stanovnici Buja okružili su predsjednika Jugoslavije u jednom od najemotivnijih trenutaka poslijeratne Bujštine.

Došao je drug Tito! — Uvodnik Hrvatskog glasa

Tjedan dana nakon posjeta, novinska redakcija Hrvatskog glasa objavila je prigodni uvodnik koji pokušava riječima dočarati ono što su stanovnici Bujštine doživjeli tjelom. Tekst odiše euforijom trenutka, ali i dubokim emocionalnim nabojem koji je taj posjet nosio za ljude koji su godinama čekali da njihov kraj postane dio zajedničke domovine.

Uvodnik počinje slikom čekanja — Bujština je čekala, dugo čekala. Nije se radilo samo o dočeku državnika, nego o susretu s čovjekom koji je u njihovim očima oličavao borbu za slobodu i nacionalno dostojanstvo koje im je fašistički režim desetljećima uskraćivao. Tito je za ljude Bujštine bio konkretan simbol svega što su izgubili i konačno povratili: vlastitog jezika, vlastitih škola, prava da budu ono što jesu.

Uvodničar opisuje atmosferu dolaska: zastave na svakom raskršću i prozoru, tisuće ljudi koji su pristizali iz cijele Bujštine da bi na trenutak ugledali predsjednika. A onda — trenutak kad je Tito bio među njima. Redakcija bilježi da je taj trenutak ostavio ljude bez daha. Iz tisuća grla čulo se samo njegovo ime.

Posebno se naglašava gesta koju je Buje učinile: proglasile su ga počasnim građaninom. Bio je to i simbolički i emotivan čin — zajednica koja je tek nedavno postala dijelom Jugoslavije na taj je način rekla da ga smatra svojim. Tito je zauzvrat uputio tople, osobne riječi — onakve, piše uvodničar, kakve može uputiti samo istinski prijatelj, a ne državnik koji odlazi odmah nakon protokola.

Uvodnik završava rečenicama koje su zamišljene da traju: taj dan neće zaboraviti ni sadašnje generacije ni buduće. U danima Republike 1954. godine — drug Tito bio je u Bujama. I to je, zaključuje novinar, dovoljno.

Historijski potpis u spomen-knjigu Gimnazije. Tito sjedi za stolom okružen ravnateljem i nastavnicima.

U obilasku počasne čete i prvi susret s domaćinima na bujskim ulicama.

Tito u Gimnaziji — potpis u spomen-knjigu

Jedan od najkonkretnijih tragova Titovog posjeta koji je Gimnazija čuvala desetljećima jest njegov vlastoručni potpis u školskoj spomen-knjizi. Fotografija tog trenutka, objavljena u Spomenici, pokazuje Tita za stolom u školskoj prostoriji, okruženog ravnateljem i nastavnicima. Gesta je bila kratka, ali njezino značenje za školu — ogromno. Od tada pa nadalje, svaki ravnatelj koji je Visitoru ili gostu pokazivao tu stranicu mogao je reći: ovdje je bio Tito i napisao je svoje ime u našu knjige.

Upravo ta okolnost — da je Tito osobno posjetio Gimnaziju — jedna je od dviju glavnih točaka koje predsjednik Benolić navodi u uvodnoj riječi Spomenice kao razlog zašto je škola odabrana za središte proslave 30. obljetnice. Posjet iz 1954. nije samo memorabilija — on je dio institucionalnog identiteta škole.

Riječ druga Tita — govor na mitingu u Bujama

Drugi dokument koji Spomenica donosi je transkript Titovog govora na velikom narodnom mitingu u Bujama istog dana. Tito odmah na početku napominje da je već govorio u Kopru i da ne namjerava održati dugačak govor — ali ipak ima što reći. I zaista, ono što govori daleko je od prigodnog protokolarnog obraćanja.

O smislu onoga što slave

Tito izravno pita što zapravo slave tog dana. Njegov odgovor je precizan i nesentimentalan: slave priključenje jednog geografski malog, ali za sve strane izuzetno važnog teritorija zajedničkoj jugoslavenskoj domovini. No za njega taj geografski čin nije bio sam sebi svrhom — bio je korak prema nečemu daleko važnijem. Priključenje Istre i Bujštine znači da ideje ravnopravnosti i socijalizma, koje su bile samo apstrakcija dok je ovaj kraj bio pod Mussolinijevim fašizmom, sada postaju svakodnevna stvarnost za ljude koji tu žive.

Tito se ne libi podsjetiti na ono što su ti ljudi preživjeli. Fašistički režim nije samo politička činjenica za njega — on nabraja konkretne oblike represije: zabranu jezika, nasilnu talijanizaciju, ekonomsko iskorištavanje. Kaže da im ne treba pričati o tome što su proživjeli — sami to znaju bolje od bilo koga. Taj ton direktnog razgovora, bez uljepšavanja, daje govoru nesvakidašnju autentičnost.

O zajednici Hrvata i Talijana

Najvažniji dio govora tiče se odnosa između dvije zajednice koje dijele Bujštinu — hrvatskog i talijanskog stanovništva. Tito ovdje zauzima jasan stav koji ni u čemu ne odudara od onoga što će godinama biti politika bratstva i jedinstva, ali ga izriče s posebnom toplinošću i uvjerenjem koje nisu pukih fraza.

Kaže da Hrvati na ovom terenu trebaju živjeti s Talijanima — baš kao što u Kopru Slovenci žive s Talijanima — u bratstvu, slozi, na jednoj klasnoj osnovi. Pritom naglašava da to ne znači negiranje nacionalnog obilježja ni jednih ni drugih. Ljudi u Jugoslaviji, ističe, nisu izgubili svoje nacionalno obilježje, ali u njihovoj zajednici nestao je nacionalni antagonizam koji je svojstven kapitalističkom društvu. Ta rečenica — da nacionalni antagonizam nestaje u socijalizmu, a ne nacije — bila je u to vrijeme politički vrlo precizna poruka.

O budućnosti Bujštine

Tito završava govor usmjeravajući pogled prema naprijed. Uvjeren je, kaže, da će stanovnici Bujštine — i Hrvati i Talijani — biti vjerni suborca za ideale kojima teže. Bujština ima sve mogućnosti za razvoj u novoj socijalističkoj zajednici — treba ih samo koristiti. Govor završava dvjema kratkim rečenicama koje su u tadašnjem kontekstu zvučale kao programska izjava:

Uključivanjem oba dokumenta u Spomenicu 1977. — dakle dvadeset tri godine nakon događaja — urednici su htjeli naglasiti kontinuitet između tog formativnog trenutka i sadašnjeg trenutka proslave. Titov posjet 1954. nije bio samo povijesna zanimljivost; bio je temelj na kojemu je škola izgradila dio svog identiteta i koji je Bujštinu zauvijek vezao uz širu jugoslavensku zajednicu.