Glasovi jedne generacije

Ova rubrika ima jasnu nakanu: učenici govore budućim učenicima. Ne nastavnici, ne ravnatelji — nego oni koji su 1977. sjedili u klupama, čekali autobuse i nosili na sebi sve bremene i sve privilegije generacije koja je dočekala 30. obljetnicu škole. »Tako je bilo danas« — naslov koji ne obećava ništa osim istine.

Šest učenika izabrano je naizgled nasumično, ali su morali ispunjavati konkretne kriterije: primjereno učenje i vladanje, aktivnost u školi i izvan nje — i biti polaznici različitih škola unutar Srednjoškolskog centra. Svaki od njih donosi drukčiju perspektivu, a zajednički imenitelj gotovo svačijeg iskustva je jedan: autobus.

Šest portreta

Klaudija Poljak
Klaudija Poljak
Klaudija Poljak
4. razred ekonomske škole · Umag
Predsjednica razredne zajednice · Odličan učenik · Fizikalna grupa (»100 fizičara svijeta«)
Želi studirati ekonomiju — višu školu ili fakultet.
Poruka budućim generacijama
Imam zaista mnogo obaveza, ali ipak stignem na sve. Treba samo dobro organizirati vrijeme. To je moja poruka. Dodala bih jedan problem koji je naoko sitan, ali ipak nije takav — pitanje prevoza učenika. Mnogi od nas putuju i imamo različiti broj sati u tjednu, no autobusi idu uvijek u isto vrijeme. Autobusi često i kasne. Mislim da bi to trebalo riješiti.
Slavko Juraga
Slavko Juraga
Slavko Juraga
3. razred gimnazije · Murter / Umag
Voditelj rukometne sekcije · Recitatorska sekcija
Želi glumu — akademija za kazalište, film i televiziju.
Poruka budućim generacijama
Lijepo je raditi kad postoji razumijevanje, kad su svi aktivni i kad žele raditi. Međutim, primjećujem izvjesnu pasivnost u našoj školi, posebno što se tiče vanškolskih djelatnosti. Znam da je jedan od velikih problema prevoz autobusima — većina učenika putuje i vraća se kućama odmah poslije nastave, a vanškolske aktivnosti obavljaju se upravo tada. Međutim, to nije jedini razlog. Mnogo je nezainteresiranih za rad omladine.
Iris Precali
Iris Precali
Iris Precali
4. razred talijanske gimnazije · Umag
Predsjednica razredne zajednice
Želi studirati jezike — talijanski i njemački.
Poruka budućim generacijama
Jedan od većih problema koje bih htjela istaknuti je nedovoljan broj udžbenika na talijanskom jeziku. Dobivamo knjige iz Italije, ali programi nisu isti — te knjige nisu u skladu s našim društveno-političkim uređenjem i zahtjevima. Normalno je da sve ne možemo učiti iz talijanskih knjiga, no, kako učiti? Vrlo često moramo prevoditi, što nije u redu, jer tako imamo mnogo više posla.
Branko Klarić
Branko Klarić
Branko Klarić
2. razred Opće srednje škole · Karlovac / Umag
Odbojkaška sekcija
Aktivni nogometaš u NK Umag
Želi studirati kemiju.
Poruka budućim generacijama
Ja sam imao tu nesreću da me zahvatila reforma školstva. Naime, još danas ne znam hoću li moći nastaviti školu, koju školu, na koji način i pod kojim uvjetima. Ne znam ni da li ću kasnije moći studirati. Moja škola traje dvije godine — sad sam na kraju, a ipak mi nitko ne zna reći što ću i kako ću moći nastaviti školovanje. Nismo dovoljno informirani i ne možemo se snaći u reformi koja je unijela mnogo nejasnoća i novosti na koje se tek treba naviknuti.
Ljubica Popović
Ljubica Popović
Ljubica Popović
3. razred gimnazije · Umag
Predsjednica razredne zajednice · Pjevački zbor · Recitatorska sekcija
Želi matematiku — a kao alternativu spominje novinarstvo.
Poruka budućim generacijama
Po prvi puta je ove godine u školi, pa tako i u našoj, uveden delegatski sistem. Istina, još se najbolje ne snalazimo u njemu, međutim već mnogo više nego u početku. Mislim da će uvođenje delegatskog načina biti glavno obilježje ove školske godine. Nadam se da će se i učenici tako više aktivirati, što je sigurno jedan od pozitivnih strana novog načina.
Đino Beletić
Đino Beletić
Đino Beletić
3. razred Škole za KV radnike — metalsko usmjerenje · Zrenj
Nakon završetka školovanja namjerava se odmah zaposliti.
Poruka budućim generacijama
Kao podatak za slijedeće generacije iznio bih jedan apsurd. Stanujem u Zrenju koji je 21 kilometar udaljen od Buja. Ustajem u četiri sata svakog jutra, dolazim autobusom u Buje u 5,30 sati i zatim čekam do 8 sati početak nastave. Nakon svršetka posljednjeg sata čekam dva do tri sata na autobus da bih se u Zrenj vratio oko 16 sati. Od odlaska do povratka prođe, dakle, punih 12 sati — s tim da na čekanje i vožnju, dakle uzalud, u prosjeku izgubim po 7 sati dnevno. Eto, neka slijedeće generacije znaju da ni nama nije bilo lako.
Zajednički imenitelj svake od ovih šest priča jest organizacija međugradskog prijevoza — problem koji su učenici 1977. i sami jasno imenovali, a koji svakim jutrom prepolovljuje njihov dan još prije nego što se nastava uopće počne.
N. J.