Trideset godina srednjeg školstva na Bujštini

Lino Šepić, profesor i prvi direktor novoformiranog Srednjoškolskog centra »Vladimir Gortan«, napisao je za Spomenicu 30. obljetnice najopsežniji i najdokumentiranije tekst u cijeloj publikaciji. Šepić nije tek kroničar — on je i sam sudionik dijela ove priče, čovjek koji je pratio rast škole od njezinih najskromnijih početaka sve do institucije koja 1976/77. upisuje gotovo 700 učenika. Njegov tekst nije suhi historijat; on je i svjedočanstvo.

Kontekst: Bujština 1945.

Da bismo razumjeli zašto je osnivanje bujske Gimnazije 1946. bio tako važan čin, treba se nakratko zaustaviti na situaciji u kojoj se Bujština nalazila u proljeće 1945. Kraj koji se nakon višestoljetnog stranog gospodstva i dvaju svjetskih ratova našao u slobodnoj Jugoslaviji nije bio samo geografski — bio je kulturno i intelektualno opustošen. Fašistički režim je sustavno i desetljećima provodio denacionalizaciju: zabrana hrvatskog jezika u školama i javnom životu, promjena prezimena, progoni onih koji su se opirali. Rezultat je bio porazan: u trenutku oslobođenja, Bujština nije imala gotovo nikakvog domaćeg školovanog kadra. Jedini lokalni intelektualac, Ante Babić, poginuo je u narodnooslobodilačkoj borbi.

Novi vlasti suočile su se s dvostrukim zadatkom: sanirati štetu denacionalizacije i istovremeno izgraditi novu, modernu zajednicu. Jedno bez drugoga nije bilo moguće. Već u jesen 1945. otvaraju se osnovne škole s hrvatskim nastavnim jezikom — najprije u Martinčićima, Babićima i Materadi, selima gdje su uoči Prvog svjetskog rata djelovale škole Družbe Ćirila i Metoda. Do kraja školske godine 1945/46. na Bujštini radi 18 osnovnih škola s nastavom na hrvatskome. Ali osnovna škola nije bila dovoljna. Trebala je srednja.

Materada, rujan 1946. — Početak

Oblasni Narodnooslobodilački odbor za Istru krajem 1945. donosi odluku: u Bujama će se otvoriti niža gimnazija s hrvatskim nastavnim jezikom. Cilj je jasan — stvoriti domaće intelektualce koji će preuzeti upravljanje i razvoj ovog kraja. Realizacija nije bila jednostavna. Prošlo je gotovo godinu dana od odluke do otvaranja, jer je trebalo pričekati da polaznici osnovnih škola barem donekle ovladaju hrvatskim jezikom koji im je bio nametnutom stranom nepoznanicom.

Dočekani dan konačno je stigao: 29. rujna 1946. u zgradi osnovne škole u Materadi (Juricanima) svečano je otvorena prva srednja škola na Bujštini s hrvatskim nastavnim jezikom. Nastava je počela 1. listopada. Prvi nastavni sat održala je profesorica Neda Zgombić-Bonefačić, koja je zajedno s direktorom prof. Stankom Dodićem bila jedini stalni nastavnik te skromne, tek rođene ustanove. U jedinome odjeljenju prvog razreda upisano je trideset učenika — uglavnom djece iz okolnih sela Materade i bliže okolice, jer javnog prijevoza gotovo nije bilo, a mogućnosti za organizaciju domskog smještaja u Materadi nisu postojale.

Selidba u Buje — 1947.

Praktični problemi smještaja i prijevoza brzo su nagnali nadležne da preispitaju lokaciju škole. Materada je bila predaleka za učenike iz šire Bujštine, a bez domskog smještaja nije se moglo privući dovoljno djece. Rješenje je pronađeno u Bujama samima: zgrada bivše željezničke stanice, uz manju adaptaciju, pretvorena je u đački dom i školski prostor. Petog ožujka 1947. nastava je nastavljena u novim — ako ne i idealnim, a ono barem praktičnijim — uvjetima.

Selidba je donijela i promjene u sastavu učenika. Dio dotadašnjih polaznika napustio je školu, no pridružili su se novi — iz srednje i gornje Bujštine, koji su sada imali gdje stanovati. Nastavničko vijeće ojačalo je novim nastavnicima, a intenzivnim radom i zalaganjem pedagoškog kadra poboljšao se i kvalitet nastave. Na kraju prve školske godine, 22 učenika uspješno je završilo prvi razred.

Kulturni i javni život uz školu

Od samih početaka, Gimnazija nije bila samo obrazovna ustanova u užem smislu. Bila je i kulturno središte Bujštine — jedino takvo u kraju koji gotovo nije imao ni kina, ni doma kulture, ni knjižnice. Nije bilo akademija ni javnih priredbi bez sudjelovanja učeničkog zbora, recitatorskih i folklornih grupa. Posebno zapažen nastup ostvaren je već 1947. na Prvom festivalu hrvatske kulture u Bujama, gdje je pjevački zbor Gimnazije nastupio pod ravnanjem nastavnika glazbe Mladena Markova. U godinama koje su slijedile, zbor je nastupao širom Istre, a rezultati na sportskom polju — posebno dolaskom nastavnika Radovčića — postajali su sve zapažiniji.

Nova zgrada — 1950.

Vojna uprava JA u Kopru od samog je početka pratila i podupirala razvoj bujske Gimnazije. Već 1947. donesena je odluka da se gradi nova školska zgrada, primjerenija rastućim potrebama. Dan Republike, 29. studenog 1950., odabran je za svečanu predaju te zgrade mladoj generaciji. Šepić tu zgradu naziva monumentalnom — ne toliko po arhitektonskom rješenju, koliko po ulozi koja joj je bila namijenjena: bila je to materijalna potvrda da škola nije privremena improvizacija, nego trajna institucija.

Od ulaska u novu zgradu, početkom drugog polugodišta školske 1950/51., Gimnazija nosi ime istarskog rodoljuba Vladimira Gortana — naziv koji će preuzeti i kasniji Srednjoškolski centar. Iste te godine, koncem 1948/49., položen je i prvi niži tečajni ispit — takozvana mala matura. Dvadeset tri kandidata prošlo je taj ispit i potom se rasulo u stručne škole diljem Jugoslavije, vraćajući se tri godine kasnije kao učitelji, ekonomski tehničari i stručnjaci različitih profila — prvi domaći kadrovi Bujštine.

Matura, rast i prve generacije

Prva prava matura — ispit zrelosti — odrzana je u školskoj godini 1956/57. Četrnaest učenika položilo je taj ispit i upisalo različite više i visoke škole. Bio je to trenutak koji je Šepić, pišući dvadeset godina kasnije, mogao vrednovati u punoj perspektivi: ti isti maturanti tada su već bili liječnici, inženjeri, profesori i dužnosnici koji su Bujštini vraćali znanje stečeno u njezinoj prvoj střednoj školi.

U trideset godina od osnutka — zaključuje Šepić s opravdanim ponosom — bujska je Gimnazija dala ukupno 534 maturanta, od kojih je većina nastavila školovanje. Mnogi su od njih, kao stručnjaci, danas raspoređeni u privrednim, prosvjetnim i društveno-političkim strukturama bujske komune. To je, piše, pravo zadovoljstvo i potvrda opravdanosti osnivanja prve srednje škole na Bujštini.

Talijanska škola i Srednjoškolski centar — od 1970.

Od 1970. Gimnazija više nije jedina srednja škola na Bujštini. Te godine Savjet Gimnazije donosi odluku o proširivanju djelatnosti na opću srednju školu, a Skupština općine Buje osniva paralelnu instituciju — Opću srednju školu s talijanskim nastavnim jezikom. Otvaranje te škole bio je dugo čekani čin za talijansku zajednicu Bujštine, koja je godinama morala slati djecu u Piran, Rovinj ili Izolu ako su htjeli srednju školu na materinjem jeziku.

Za direktora talijanske škole imenovan je prof. Josip Mihovilović, koji je i sam opisao napore tih prvih godina u posebnom prilogu ove Spominice. Škola je počela s 34 učenika; već iduće godine upisano ih je 60. U sedam godina od osnutka — uključujući i 1976/77. — škole s talijanskim nastavnim jezikom dale su 16 gimnazijskih maturanata, 5 strojarskih tehničara, 22 KV radnika metalske struke, 11 KV radnika elektro struke i 9 daktilografa: ukupno 63 učenika s potpunom srednjom školskom spremom.

Logičan sljedeći korak bio je spajanje dviju škola u jedinstvenu organizaciju. Nakon opsežnih priprema i rasprava na samoupravnim tijelima, 1. siječnja 1973. počeo je djelovati Střednjoškolski centar »Vladimir Gortan« — jedna organizacija udruženog rada s dva OOUR-a (osnovna organizacija udruženog rada): jedan za škole s hrvatskim nastavnim jezikom i jedan za škole s talijanskim nastavnim jezikom.

Za direktora Centra imenovan je prof. Lino Šepić — isti onaj koji potpisuje ovaj tekst. Direktor OOUR-a škola s hrvatskim nastavnim jezikom bio je prof. Branko Vidović, dugogodišnji ravnatelj Gimnazije, a direktor OOUR-a talijanskih škola prof. Giuseppe Rota. Oba OOURa bila su samostalna pravna subjekta s vlastitim statutima, ali su dijelila zajednički prostor, opremu i niz administrativnih funkcija.

Rast u brojevima: 1967.–1977.

Najrječitiji pokazatelj razvoja Centra je tablica rasta broja učenika u posljednjem desetljeću, koja ilustrira gotovo šesterostruko povećanje upisanih za samo devet školskih godina:

Školska godina	Hrvatska škola	Talijanska škola	Ukupno
1967./68.	116	—	116
1968./69.	201	—	201
1969./70.	186	—	186
1970./71.	264	34	298
1971./72.	298	60	358
1972./73.	405	78	483
1973./74.	476	75	551
1974./75.	528	80	608
1975./76.	607	87	694
1976./77.	601	96	697

Centar 1977. — stanje i perspektive

U školskoj godini 1976/77. u Střednjoškolskom centru radi ukupno 54 radnika i desetak vanjskih suradnika. Kvalifikacijska struktura nastavničkog kadra pokazuje solidan profil: 30 nastavnika s višom stručnom spremom, 13 s visokom, 3 sa srednjom i 8 tehničkog osoblja s nižom stručnom spremom. Centar raspolaže s 4591 m² natkritog prostora — učionice, radionice, kabineti, praktikumi, dvorana za tjelesni odgoj, skladišta — i pogodnim terenima za sport.

Šepić posebno ističe suradnju s privrednim organizacijama kod kojih učenici obavljaju proizvodno-tehničku nastavu: Proleter, Istra-auto, Feroplast, Elektra, Digitron, Tvornica cementa, PIT, Trikotaža, Remont iz Poreča, Droga iz Portoroža i mnoge druge radionice. Ta veza između škole i udruženog rada nije za njega tek administrativna kategorija — ona je dio odgojne filozofije: učenici koji rano uoze s organizacijom rada i samoupravljanjem brzo brišu granicu između školske klupe i budućeg radnog mjesta.

Tekst završava pogledom u budućnost koji nije naivan optimizam, nego ocjena čovjeka koji je vidio mnogo: Centar ima prostorne i kadrovske kapacitete da svake godine obuhvati kompletnu populaciju završenih osnovaca s Bujštine — i hrvatska i talijanska manjina. Pred njim je reforma usmjerenog obrazovanja, prilagodba potrebama udruženog rada, daljnji kvalitativan i kvantitativan rast. Trideset godina nije kraj — to je samo dobra polazna točka.