Sjećanja bivših učenika Gimnazia »Vladimir Gortan«

Jedna od najdirljivijih sekcija Spomince 30. obljetnice nije kronika ni statistika — to su kratke osobne ispovijesti petero bivših učenika koji su u prigodi jubileja podijelili komadić svog sjećanja na godine provedene u bujskim klupama. Svako od tih sjećanja govori drukčijim glasom i iz drukčije perspektive: ima tu i nastavnika koji je ostao blizu školi, i glumca koji je otišao daleko, i kirurga koji je u đačkom domu naučio što znači biti sam, i bankara koji se divi zgradama, i sveučilišnog docenta koji iz Novog Sada piše ljubavno pismo gradu na istarskom brežuljku. Zajedno, ta sjećanja tvore živu sliku onoga što je ta škola zapravo bila za generacije koje su kroz nju prošle.

Zgrada bivše željezničke stanice u Bujama — od 1947. đački dom i škola. Kroz ta vrata prošlo je mnoštvo generacija koje su ovdje odrastale, a ne samo školovale se.

Kasna jesen 1946. Oton Kozlović, učenik prvog razreda prve hrvatske Gimnazia na Bujštini, trčkara po blatnom putu od Kraceta prema Juricanima u papucama, s bilježnicom u džepu i olovkom u ruci. Pred školskom zgradom već se skupilo nekoliko đaka — jednako obučenih, jednako nespremnih, jednako uzbuðenih. Igraju se zahrðalom limenkom kao pravom fudbalskom loptom. Upravo kad se igra rasplamtjela, stiže učitelj. Igra se odmah prekida, papuce se čiste o travu — i ulaze u učionicu.

Ta slika — djeca koja igraju loптom od limenke ispred škole koja nema ni pravi namještaj ni pravo nastavno sredstvo — savršeno sažima ono što je bila ta škola na samom početku. Pod od dasaka, istrošen, klupe trosjedne u jednom komadu. Na nastavničkom stolu crni globus, tintarnica s držalom i perom. U lijevom uglu ploča na nogama s ucrtanim linijama. Na zidu karta Europe. Ništa više.

Učitelj je počeo tumačiti i crtati kredom u boji. Pratili su svaki njegov pokret s divljenjem — jer je zidao nešto pred njima. Ono što je tumačio, malo su razumjeli, jer su do tada bili u talijanskim školama, a kod kuće govorili materocanski. Za domaću zadaću dobili su temu »Jesen«. Na povratku kući, Kozlovića i Brunu mučila je ista misao: što pisati o jeseni? I — kako se ta riječm pravilno sklanja po materocanski? Nije »jesen, jesena« — nego »jesen, jesena, jesenu«. Razlika je bila sitna, ali važna: učili su upravo taj suptilni pomak iz dijalekta u standardni jezik.

Proljeće 1947. donijelo je selidbu Gimnazia iz Juricana u Buje. Tog proljetnog jutra, s kartonskim koferčićima, krenuli su za Buje. Kozlović piše da su mu osjećaji bili podijeljeni: veseli jer idu u grad, zabrinuti jer ostaju "daleko od kuće" dok su Juricani bili tako blizu Krancetima. U Bujama su ih čekali — blagovaonica s dugačkim stolovima, pune košare bijelog kruha i goveja juha s tjesteninom. Ručak je bio odličan. I svakog dana, u stroju, od doma do škole, pod komandom odgojitelja, gromko je odjekivala pjesma uskim bujskim ulicama.

Ivan Bibalo — koji je u trenutku pisanja bio glumac Narodnog kazalista »Ivan Zajc« u Rijeci — piše o jednom od onih detalja koji su sitni u svačijem životu, ali koji čovjeku ostanu zauvijek urezani u pamćenje. Roðen 1933., u njegovom rodnom selu Baredini nije se mogla javno čuti ni jedna "domaća besida" — barem ne dok su vladali talijanski fašisti. Odrastao je, pohađao fašističku školu na talijanskom, i godine 1945. dobio slobodu — zajedno s novom obavezom: naučiti materinski jezik od nule.

Do školske godine 1946./47. naučio je dovoljno da se s ponosom upiše u prvi razred prve hrvatske Gimnazia u Bujama. Bio je to, kaže, sudbonosni trenutak: kao prvi i jedini školar iz Baredine, odlučio je postati domaći intelektualac.

Po dolasku u đački dom dobio je — kao dijete siromašnih roditelja, osmero djece — odijelo i cipele u trajno vlasništvo. "Kakve li radosti!" Cipele su mu bile prve "postole" u životu, prve prave "veštite". Jedini problem: bile su za jedan do dva broja veće nego što je trebalo — jer drugačijih nije bilo. Nosio ih je bez pogovora i mudro šutio.

Prijatelji su ga zadirkivali: Juvanin, te su cipele kao na vijele, daj ih meni, meni bi bile jušte. On je odgovarao: nisu mi vijele, nego su mi noge još male, ali za koji lit će mi naresiti i cipele će biti jušto po miri. Bila je to školska anegdota koja se smijala godinama — ali iza nje stoji nešto dublje: dijete koje je odraslo u siromaštvu, koje je prve cipele dobilo od škole i koje ih je, ma koliko bile prevelike, nosilo s dostojanstvom.

Bibalo završava zahvalnošću cijelom nastavničko-profesorskom kadru tadašnje generacije — i sadašnjem, koji vjerno slijedi tradiciju dobre i primjerne Gimnazia.

Dr. Mario Gasparini, kirurg u Bolnišnici Izola, napisao je možda najemotivniji tekst u cijeloj sekciji. Ne piše o školi — piše o majci. Ili točnije: o jednom kišnom jesenskom jutru kad ju je vidio zadnji put kao dijete, na stepenicama đačkog doma u Bujama.

Slika je precizna do boli: kišna jesen, sitna kiša, majka nekoliko koraka ispred njega, širok očev kaput mokar na njemu, nove cipele koje su se na mokroj cesti brzo raširile. Hladno. Jurili su jer su kasnili. Misli su mu bile negdje drugdje — mučilo ga je što još uvijek nije tečno govorio hrvatsku riječm. Pred očima mu lebdi bilježnica s natpisom »Zrno znanja«. Kakvo je to "crno" znanja? Još uvijek izgovara c umjesto z.

Bila su siromašna obitelj — osmero djece. Živjeli su skromno, pomagali ocu u poslu. Nije imao torbe ni knjiga — obećali su mu da će sve to dobiti u đačkom domu. Jednu od oèevih tесarskih olovki uzeo je sa sobom, znajući da će mu trebati za rad, brinući se hoće li se otac ljutiti kad je ne nađe.

Na ulazu đačkog doma pokazuje dokumente, postaje član đačkog kolektiva. Vraća se s majkom na hodnik. Ona ga gleda i gleda. Teško joj je. Čini mu se da hoće reći: Ne, ti ćeš sa mnom kući, opet u naš kraj. Ne ostavljam te tu. Tako si još malen, što ćeš bez mene? Traži oko sebe nekoga da joj pomogne razumjeti. Nema nikoga. Počela je sa savjetima — kojih je bilo toliko da ih je odmah zaboravio. Na koncu, s dubokom tugom u srcu, odluèila ga je ostaviti. Poljubila ga. Ispratio je na ulicu. Gledao je za njom. Napravila je petnaest, dvadeset koraka, okrenula se, mahnula rukom i nastavila put.

Onog puta, kad se nakon toliko godina vratio s diplomom u ruci, majka nije bila kod kuće. Bila je u bolnici, teško bolesna. Kad je stigao na vrata bolnice, saopćili su mu da je više nema. Gasparini tu rečenicu ostavlja bez komentara. Ne treba ga.

Marino Papo, ekonomist i direktor Filijale Riječke banke u Bujama — dakle čovjek čije je radno mjesto doslovno dva koraka od Gimnazia — piše o nečemu što mu je u sjećanju ostalo kao gotovo tjelesni doживaj: ulazak u novu školsku zgradu.

Imao je devet godina kad je 1949. položio prijemni ispit za upis u prvi razred Gimnazia — tada ekvivalent današnjeg petog razreda osnovne škole. Bio je nizak, kratkovidan, među mlađima u razredu — sve uvjete da postane meta zbijanja šala. Ali nije, jer je u učenju lijepo napredovao. Šaljivih situacija je svakako bilo — prisjеća se priče o nabrajanju kostiju na modelu čovječjeg kostura, koje je znao napamet, ali ih nije mogao brzo pronaći na modelu. Nastavnik ga je jednom, onako malenog, malo podigao lijevom rukom i desnom mu pokazao kost na njemu samome — opipljivo, zorno, tako da je to najsigurnije zapamtio.

Ali ono što mu je ostavilo najsnažniji dojam bio je prijelaz u novu školsku zgradu — pravi spomenik kulture na vrhu bujskog brežuljka. Ta velika stepenišna, prostrani hodnici, one svijetle učionice. I parketi — koje je tada vidio prvi put u životu.

Dr. Mario Škrinjar piše iz Novog Sada, skoro šesnaest godina nakon što je maturirao u Gymnasiu »Vladimir Gortan«. Sada je docent na Sveučilištu — a škola slavi trideseti roðendan. Pismo datira precizno: 27. ožujka 1977.

Škrinjar ne priča anegdotu ni konkretan detalj — piše o osjećaju. O onoj tihoj, dubokoj ljubavi prema instituciji koja se može osjetiti samo kad si bio njen učenik i kad si je nosio u sebi godinama daleko od nje. Ta ljubav, piše, nije sentimentalna — u njoj je sadržana pažnja i trud profesora koji su ih vodili putevima znanja, bezbrižni đački nestašluci, ali i ozbiljnost u savladavanju gradiva. Sadržane su niti koje ih čvrsto vežu za istarski zavičaj — drag zato što se zna njegova teška prošlost i vječna težnja za slobodom.

Iz objektivnih razloga, napominje, mnogi učenici ove Gimnazia završili su školovanje i pronašli posao daleko od užeg zavičaja. Srasli su s novim sredinama koje su ih lijepo primile — ali u njihovim srcima ostale su čvrste veze ljubavi i neugasiva čežnja za rodnim krajem. Škrinjar to govori iz vlastita iskustva: Novi Sad ga je primio, ali Bujština ostaje.

Veliki odmor — učenici na stepenicama Gimnazia. Iste stepenice s kojih je Gasparini ispratio majku, i s kojih je Papo prvi put vidio novi grad.

Nastavnici u zbornici 1977. — generacija koja je preuzela školu od prvih pionira i dovela je do gotovo 700 učenika.