Car Emin piše ovaj tekst kao svjedok i sudionik — bio je tajnik Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru, organizacije koja je desetljećima gradila škole po istarskim selima i čuvala misao o sjedinjenju s Hrvatskom. Tekst obuhvaća sve: od fašističkog gašenja Družbe do trijumfalnih trenutaka na pazinskoj skupštini 1907. godine.
Kada su prije tridesetak godina naši tadašnji za nevolju gospodari fašisti, nemilosrdno popalili naše Ćirilo-metodske Družbe, mudrovali su u svojih ludim glavama: ovaj plamen pretvorit će u pepeo sve, što je ta ustanova ikad uradila protiv naših, talijanskih interesa u Istri.
Prevarili smo se. Doduše, mnoge je Družbine spise progutao njihov, fašistički plamen, ali jedno nije ipak mogao da uništi: misao onu, što su je godinama gajili naši istarski uzor-rodoljubi počevši onamo od Dobrile, Vitezića, Laginje, Spinčića, Mandića i braće Trinajstića, pa do Vas, učenika jubilarne gimnazije, okrunjene svijetlim imenom heroja, Vladimira Gortana. Ne, tu čudesnu misao na našu hrvatsku domovinu nisu mogli ni dotaknuti, a nekmoli zatrti.
Ta naša divna misao imala je jednu za nas neprocjenjivu odliku. Ona je u sebi nosila neugasivu želju da i mala otkinuta Istra bude jednog dana prisajedinjena Hrvatskoj. Ta misao živjela je u našim srcima uvijek budna. Kuda išli, gdje boravili, ona nas je sveder pratila i neprestano poticala: Ama ljudi, što čekate? Vjekovni dušmani rade iz svih sila, da vas, Istrane, izrode, da vas privežu za svoja prljava ropska kola, da vam rođenu djecu sasvim otupe, otuđe, i još dublje otrgnu od našeg starinskog stabla. Što čekate vi? Ta misao potakla je našeg prvaka-rodoljuba, dr Dinka Vitezića, kad je jednog dana, sve onako star i napola slijep, ali još uvijek dalekovidan, doviknuo otimačima našeg rodnog tla: -Prste k sebi!
A kad je god. 1891. naš vođa Spinčić stigavši u Zagreb na čelu čitave jedne čete hrvatskih izletnika iz Istre doviknuo onu svoju poznatu želju za sjedinjenjem Istre s Hrvatskom, graknuli su na nj Beč i Rim, a osobito Poreč, u ono doba glavna kula naših dušmana. Spinčić je zbog one svoje i naše želje bio kažnjen. Od službe su ga otpustili bez ikakva prava na mirovinu, ali to nije ni časkom pokolebalo ni njega niti ikoga našeg čovjeka u Istri. Štatviše — njegov slučaj izazvao je žestoku buru ne samo u hrvatskim zemljama, već i pravo uzbuđenje u čitavom Carstvu i izvan njegovih granica. Što je do Istre, tu se je onaj događaj prometnuo u pravo slavlje. Nikakvo čudo, kad se promisli, da je onom prilikom naša zemljica izišla na veći glas, što je narodu budilo ponos i sve veću samosvijest, dok su oči svih naših rodoljuba bile uzdignute onamo,
gdje od drage domovine
svako jutro sunce sine —
I zaista: misao na domovinu i naše prisajedinjenje s njome, slavila je već u one dane svoj trijumf.
Malo potrajalo i u Istri se stvorila ustanova sa — da tako kažem — temeljnom osnovicom, na kojoj su se domalo našli okupljeni svi Hrvati bez obzira na njihova politička mišljenja. Nazvana je imenima naših prvih prosvjetitelja: Družba sv. Ćirila i Metoda za Istru. Stvorili su je naši ljudi svojim silama i žrtvama. Svrha joj je bila ona najuzvišenija: da u našem narodu štiti i čuva: Misao na Domovinu i na naše sjedinjenje s njome. Tome, već prije utvrđenom cilju, služila je Družba vjerno odano s neopisivim žarom.
Iako je u Istri stanje — osobito ono kulturno — među našim seljacima bilo upravo beznadno, Družba se trsila, da tome zlu po svojim mogućnostima doskočl. U selu gdje nije bilo škole, i gdje su djeca uokolo vrludala u neznanju, zapuštena, odnemarena, naša bi se školska ustanova požurila da sagradi skromnu zgradu, u kojoj su narodni učitelji i učiteljice širile i držale uvijek živu onu našu lijepu misao na veliku Domovinu i na konačno združenje s njome, prije nego li bi vjekovnom neprijatelju pošlo za rukom, da nas otudi, izradi ili nam otrgne ma i jedno samo dijete iz krila naše hrvatske istarske porodice. Tako je ta divna misao našla domalo u Družbi svoju podršku kao i najbujnije izvore za najživlje poticaje u pravcu svojih najuzvišenijih ideala.
Misao, što ju je Spinčić god. 1891. u Zagrebu onako odlučno ispoljio, ponavljao je na razne načine u svim svojim govorima, što ih je kao Družbinu predsjedniku izricao na glavnim godišnjim skupštinama te naše školske ustanove.
Te su se glavne skupštine držale svake godine u nekom drugom mjestu Istre. Jedanput u Opatiji, drugi put u Kastvu, pa u Cresu, u Puli, Pazinu itd. Skupština u Pazinu ostala je nezaboravna.
Zakazana bijaše za 9. lipnja 1907. Toga dana okupilo se u srcu Istre na hiljade i hiljade naših Istrana, što su onamo pohitjeli iz sviju strana svog dragog zavičaja. A što ih je natjeralo na to slavno ročište? Kažt ću vam u dvije riječi: 14. svibnja one iste godine održali su se u čitavoj Istri izbori zastupnika za bečki Parlament, kojom prilikom bila su izabrana tri naša narodna neustrašiva borca: Mandić jednoglasno, Spinčić i Laginja ogromnom većinom glasova. Taj — i još kako značajni događaj prožeo je razdragani istarski narod samosviješću i ponosom, kakvog — pisale su ondašnje novine — "istarsko nebo nije vidjelo još nikada!"
I zaista trebalo se onog 9. lipnja naći u Pazinu, da se osjeti ono golemo, što se onog dana dešavalo u tom našem gradu. Pa i sam onaj dan bio je upravo prekrasan. Činilo se, kao da se i lipanjsko sunce veseli gledajući ono do krajnosti ushićeno mnoštvo.
Prvi val oduševljenja digao se na pazinskoj stanici, u trenutku, kad su iz nje izlazile novo-nadošle povorke skupštinara. A tko da opiše urnebes, što se iz redova nazočnog naroda polomio u času, kad je sav taj, neizrecivim zanosom opijeni svijet, s buzetskom glazbom na čelu, krenuo prema gradu! Pogled neizbrisiv!. Mase u živom pokretu. U stupanju, držanju tih naših do juče — moglo bi se reći — još nesvjesnih ljudi, odražavalo se nešto novo: silno, smiono, pobjedonosno, podjareno osjećajem neizmjerne sreće, što su evo pokazali svima, osobito svojim vjekovnim zatornicima, kako se i oni, sve onako zgaženi i bespravni, umiju da bore za svoju slobodu.
Bura se oduševljenja digla i malo poslije, kad je nedogledno mnoštvo stiglo pred općinsku zgradu, na kojoj je, pored istarske, visjela i zastava Hrvatske.
Pokazujući rukom na obje spomenute zastave tadašnji pazinski načelnik dr. Šime Kurelić, kazao je između ostalim:
— Tu visi zastava, koja je simbol naše uže domovine, a do nje je druga — simbol naše šire domovine. U imenu obiju zastava ja vam kličem od srca: Neka živi naša hrvatska Istra!
Buran pljesak odobravanja popratio je lijepu i junačku riječ načelnikovu. I to je trajalo dotle, dok su se izredali svi ostali govornici i dali oduške svom iskrenom zanosu.
To se ponavljalo i poslije u velikoj dvorani, u kojoj se održala Družbina skupština. I tu se sve odvijalo u nezapamćenom raspoloženju i urnebesnoj razdraganosti.
I sve u duhu one naše divne misli na Domovinu i na ostvarenje našeg krajnjeg ideala — konačnog sjedinjenja s ostalom našom herojskom braćom.