Slet u Beogradu 1987. — „Ono najbolje što imamo"

Vanesa Marić, učenica prvog razreda, napisala je živu osobnu reportažu o polaska buješkog izaslanstva na centralnu svečanost Dana mladosti u Beograd. Tekst bilježi emocije i dojmove od prvog trenutka — ispraćaja uz zvuke sirene i suzama presretnih roditelja — do konačnog dolaska u velegradsku metropolu.

Put vlakom do Beograda

Autorica opisuje kako su iz Buja krenuli prema Kopru, gdje ih je čekao vlak — navodno rezerviran samo za njih. Utrkivanje za bolja mjesta u kupeu bila je prva avantura, a nezadovoljnih nije bilo. Sat polaska prošao je gotovo neprimijećeno, u zezanju i čavrljanju, a tek kada su slike počele izlaziti kroz prozor, sve ih je zahvatila tiha uzbuđenost. Beograd, slet, nova prijateljstva — sve je to lebdjelo negdje u mislima, ne sasvim stvarno.

Noć na vlaku Marić opisuje kao smjesu umora i uzbuđenja: jedni su zaspali već pri prvom mraku, drugi su priče, kartanje i pjevanje protegnuli do jutra. Negdje u Zidanom Mostu „pokupili" su vagone slovenske omladine — no s njima su se zapravo sreli tek na beogradskom kolodvoru. Kad su napokon ugledali grad koji ih je „čekao samo za njih", u očima je bilo jednako umora i sreće.

Izvorna verzija teksta napisana je na talijanskom jeziku. Prikaz koji slijedi donosi sadržaj u trećem licu.

Romana Poropat, učenica II. Art. Culturale, napisala je u ime svih sudionika tekst o časti i izazovu koji je buješka komuna te godine nosila — predstavljanju čitave Republike na centralnoj manifestaciji Dana mladosti u Beogradu. Autorica opisuje mješavinu ponosa, uzbuđenja i sumnje koja je pratila pripreme, te donosi intervjue s kolegicama i kolegama o tome što je slet za njih značio.

Čast i odgovornost

Poropat opisuje kako je vijest da je upravo buješka komuna odabrana da predstavlja Republiku dočekana s neopisivim ponosom — toliko lijepim, piše autorica, da nitko od njih u prvom trenutku nije ni osjetio težinu te odgovornosti. Svaki dan slijedile su intenzivne vježbe: učenje plesova i gimnastičkih elemenata koje su morali usavršiti do generalnih proba u Beogradu. Nije uvijek išlo glatko — pod žarkim suncem ili pod kišom pogriješilo bi se, ponavljalo, počinjalo iznova. U pojedinim trenucima javljala se i sumnja jesu li dostojni odabira.

No, kaže autorica, entuzijazam koji je u svakom mladom tijelu i srcu uvijek je bio dovoljno jak da nadjača svaku nesigurnost. „Mladi smo. Život koji imamo u sebi koristit ćemo da svima pokažemo koliko cijenim naše godine, koliko su nam dali i kako ćemo biti u stanju biti na razini — dat ćemo srce!"

Glasovi učenika

Uz vlastiti doživljaj, Poropat je razgovarala s kolegicama i kolegom te donosi njihove odgovore kao mali mozaik raspoloženja uoči odlaska.