Slavko Ledić, tajnik i tehnički urednik jubilarnog zbornika, u ovom kratkom ali snažnom eseju promišlja što znači pedeset godina u životu jedne škole — i što je ta škola, u najsjajnijim i najtežim godinama naše domovine, dala svom narodu.
Pedeset godina — više od dvanaest generacija
Ledić ističe da je pedeset godina u životu jedne škole lijep i mukotrpan put pripreme za zrelost više od dvanaest generacija i više od 15.000 mladih ljudi. Pola stoljeća su od onih tjeskobnih četrdesetšestih, sedmih, osmih, pedesetih godina — bosa, željna znanja, a često i kruha — generacije pristizale u malo i neugledno Buje iz okolnih sela, nestalih gradova, ratom opustjelih ognjišta: ponajprije u prvobitno zdanje škole u Juricanima, a od 1950. u postojeće prostore Školskog centra Buje.
Pomoglo je — tisućama učenika naših srednjih škola, stotine profesora i drugih samoprijegornih djelatnika — u stasanju za odgovorno daljnje školovanje na svim hrvatskim fakultetima. Nemali broj stručnjaka vratio se u zavičaj i vraća mu svoje mlade godine školovanja novim likom i stilom života, gradeći moderniju, ljepšu i sretniju Bujštinu. Sve su to godovi duše u ovoj školi i ovome gradu, ovome kraju, a posebice ljudima koji su na bilo koji način vezani za nju — pa i nakon odlaska ostali su joj vjerni.
Škola u godinama Domovinskog rata
Prigoda je, nadao se Ledić, samo jedanput u povijesti ove škole — da se zabilježi i posebice slavan trenutak događanja u njoj tijekom Domovinskog rata u domovini. Na njega su izuzetno ponosni i to je njihov skromni prilog svome narodu i svojoj zemlji u njenim najtežim i najsjajnijim godinama.
Iako na stotinama kilometara daleko od crta bojišnica u Hrvatskoj, gradić Buje i škola primili su, pomogli da se redovito školuju, pronađu posao, dom i način barem kratkog zaboravljanja strahota rata — 146 učenika prognanika iz svih ratom zahvaćenih krajeva i stotinjak učenika izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, te desetak djelatnika u školi.
Solidarnost se tiho, ali iskreno slijevala ovim hodnicima i učionicama, zbornici i školskim praktikumima, u zadaćnicama i ispitima znanja, školskim torbama, a najviše ljudskim pogledima i srcima. Ledić zaključuje da je 241 učenik prognanik i izbjeglica koji su prolazili škole od 1991. do 1996. — duže ili kraće vrijeme — postao neizbrisivi dio njih i dio povijesti te škole. Mnoge od njih s poštovanjem i zahvalnošću ispraćaju u slobodu, u svoja slobodna sela i gradove — jer su im podarili toliko puta iskazanu izdržljivost, dostojanstvo, skromnost i neuništivost hrvatskog čovjeka koji i nakon svih okrutnosti i gubitaka uvijek ide dalje.
U vremenu začinjanja ovih promišljanja ostao je samo još jedan djelić u koji će se naši učenici i naš narod vratiti — Vukovar, Dunav i zeleno žitno more istočne Slavonije i Baranje.