Sjećanja profesora i bivših učenika

Gimnazija je svečano otvorena rujna 1946. u Bujama, a u Bujama djeluje od 1947. Današnja zgrada završena je 1950. Branko Vidović je stigao raditi 1955. i u njoj je radio 40 godina. Dovoljno dugo da bi mu bila drugi dom — i dovoljno dugo da bi ostavio traga u svakom obliku njezina života.

„Napiši nešto za njenu 60. godišnjicu — poručili su mu ljudi današnje generacije." A što? Dosta je toga već objavljeno u pet desetogodišnjih spomenica i drugim zapisima u raznim edicijama Bujštine. Odlučio se zadržati na sadržajima koji su mu najbliži i za njegova sjećanja najdraži. Uvijek se rado sjeća i duboko proživljava događaje i situacije kroz tih 40 godina. Odmah po dolasku u Buje 1955. počeo je raditi kao profesor, a od 1961. kao direktor. Svoj rad završio je 1995. kao vanjski suradnik, zapravo njezin stanovnik sve do svečanog odlaska u mirovinu 1991.

Navršilo se 60 godina, može se reći uspješnih za razvoj srednjeg obrazovanja na Bujštini, gdje je gimnazija „Vladimir Gortan" imala ključnu ulogu. Budućnost počinje u prošlosti i zato je naglasio sretna 60. obljetnica i želja kako je najbolje iskoristiti za buduće smjernice razvoja.

Mnogi su Gimnaziju nazvali „tvornicom kadrova" jer je učenike pripremala za buduće liječnike, profesore, ekonomiste, inženjere i druga zanimanja. Mnogi od njih uspješno rade ili su radili na Bujštini i šire. Posebno mu je zadovoljstvo pročitati, gledati i susresti naše gimnazijalce koji su jako poznati u Hrvatskoj: rukometni velikan Lino Červar, dugogodišnji veleposlanik u Italiji Drago Kraljević, Alka Vuica u domeni zabavne glazbe, Slavko Jurag glumac i možda još neki za koje ni ne zna gdje su i čime se bave.

Grijanje prostora škole uvijek je bilo problematično. Izgradnjom zgrade sve su učionice dobile lijepe kaljeve peći — prosto ukras. Njih je trebalo ložiti drvima, nabaviti, ispiliti i pospremiti u dva velika podruma. Sve je to bilo lakše nego svakodnevno nošenje do 1. kata za dvadesetak peći. Domar Andrija, njegova supruga Marčela i još koja čistačica radili su to godinama. Nikad od početka do danas škola nije imala boljeg čuvara zgrade i okoliša. Učenici su ga zvali komandant Andrija — sada pokojni.

Odjeća i obuća! Kako uskladiti željama i učeničkom neposlušu. Za jednostavnost i korisnost boravka učenika u školi opredijelili su se za kute i papuče. Nije to bio kineski sistem već higijenski pristup. Nekako je klapalo za učenice, ali muški to nisu htjeli prihvatiti. Na hodnike su ugradili ormarniće za cipele da bi se u razrede ulazilo u papučama. Krenulo je ali i tu su učenici doskoči. Umjesto papuča osvanule su tenisice. Razne disciplinske mjere od opomene i „ukorčića" nisu bile dovoljne. Pa nisu mogli isključiti učenika, što bi rekao narod! I to je prošlo da bi danas bilo: „Nosi što imaš, nema zabrana".

Pušenje je godinama bila preokupacija; što učiniti da se ne dimi. Odlučili su se za onu lijepu terasu (više je nema). Tako je ta velika terasa postala pušionica i za one koji nisu pušili već pravili društvo. Terasa je bila puna čikova i bijela kao da je pao snijeg. Nema više pušenja na terasi već izvan zgrade. Ustalilo se pušenje na ulazu u Gimnaziju. Postavili su i pepeljare ali unatoč tom ulaz je postao smetlište. Neobično mu je drago da je ulaz i sve u zgradi u duhu vremena bez pušenja. Ne zna kada su se učenici razbježali, a čuje da se i nastavnici sakrivaju.

Nedavno se sastao s učenikom Armandon Degrasijem koji mu reče: „Morate doći na našu 50. godišnjicu mature koju slavimo u ovoj godini. Jao što ste ostario, a Vi…." Dobro se sjeća te velike mature za njih i za sebe u lipnju 1957. Sretno!

Kada je bila mala, mlada i slaða, išla je u srednju školu. Srednja škola služi kao što joj i samo ime kaže, za srednje obrazovanje — nije osnovno, ni krajnje bitno, ni vrhunsko, ali je ipak bitno, jer se događa u najosjetljivijim godinama našega života. Tu čovjek može naučiti razne stvari, koje mu u budućem životu mogu služiti da razumije život. Sjećanja Alke Vuice na školu „Vladimir Gortan" u Bujama su i lijepa i ružna, baš kao i sva sjećanja u našim životima, ali opet je to vrijem obilježilo njezin život. Predivna prijateljstva koja je stekla u toj školi traju još i danas, a okus prvog buntovništva i neposluha prema nametnutim autoritetima rodio se upravo u tom periodu.

Imala je užasnu tremu penjući se prvi put onim monumentalnim stepenicama, kao da ulazi u neki poseban hram. Sjeća se i danas kako je satima razmišljala što će obući, kako će se ponašati, kako će hodati, misliti i govoriti tog prvog dana… „Prvi razred je najgori, maturanti vas maltretiraju, a ako ste imalo drugačiji, maltretiraju vas svi… Iz vlastite nesigurnosti."

Njihov položaj bio je pomalo neobičan, njezina generacija bila je na neki način generacija pokusnih kunića promjene školstva — tzv. Šuvarova generacija. Uvedeni su indexi i neobavezna nastava. Tako se bar govorilo na početku. Već krajem prvog polugodišta, nasa sloboda rezultirala je brdom neopravdanih sati. Opet se sve promijenilo. Rekli su im da to nisu dobro shvatili, a zapravo, oni nisu shvatili… S osamnaest godina ne ideš u školu ako je dan sunčan, a sve miriše na avanturu. Još ako imaš ekipu koja će pratiti tvoje ludosti, pobuna nad autoritetima, stvar je sekundi.

Nas iz Umaga, uvijek je pomalo nerviralo što Umag nema srednju školu i što moramo ići u školu u Buje. Buje ima jednu glavnu ulicu, kao u filmu „Mexiko u podne", Buje ima dva kafića, a u moje vrijeme jednu slastičarnicu… Dolazili su u jutro oko sedam, a polazili iz Umaga u šest i pol, pa pili kave kod „Muje i Hase" do slijedećeg termina… Često su se znali i „zapiti" od kave i ne otići na nastavu. Tu je izabrala svog prvog dečka. Tu se prvi put odlučila pobuniti. Tu je prvi put, postala ona.

Škola ju je dovela do puta, al nije je učila putovanju. Bila je ljuta. Danas razumije da je u pleijadi profesora bilo i dobrih i loših, kao što uvijek ima dobrih i loših ljudi. Izdvojila bi profesoricu i razrednicu gospoðu Mariju Novak koja je definitivno poradila na njezinoj ljubavi prema književnosti i dala joj poštovanje i ljubav vjerujući u njezino znanje i njezin talent. Onda bi sigurno izdvojila od svih i gospoðu Mirjanu Filić, jednu „sexy women", džepnu Veneru, čudesnu profesoricu i pedagogicu koja je predavala za nju i njezine talente „krive" predmete, recimo kemiju. Ipak, uvijek je bila uvažavala! Ne može ne spomenuti ovdje i Ivana Škoru, zloslutnog duha filozofije i sociologije, koji nas je secirao i maltretirao, dižući nas u zvijezde i bacajući nas u blato, govoreći nam na predavanjima da „nikad nećemo moći reći da smo marxizam primijenili u praksi, ako ne dođemo pred zbornicu s mitraljezima u rukama". Iako je snažno utjecao na nju i njezino filozofsko poimanje svijeta, nije bio dovoljno dosljedan svojim stavovima, pa ju je često zbunjivao.

I on je obilježio srednju školu „Vladimir Gortan" zauvijek, baš kao i „Crna knjiga" gospodina Vidovića, tadašnjeg direktora, u koju je zapisivao sve „nestašluke" učenika i ne mogu se danas ipak s nostalgijom ne sjetiti tog vremena.

Muška ekipa u nogometu bila je veoma popularna i uspješna — kada su se u razredu međusobno nadmetali u nogometu, obično su polazili od kriterija: ekipa čija prezimena završavaju na „…IĆ" protiv „ostalih". Kolegijalnost i solidarnost bila je jača strana njihovog kolektiva. To se vidi i po tome što se redovito sastaju — sve do danas, kako bi evocirali svoja sjećanja.

Rado se prisjeća predavanja Dragutina Licula, prof. talijanskog i francuskog jezika i razrednika (4 godine). Kasnije su u životu bolje razumjeli koliko su im njegova predavanja bila dragocjena u životu, jer se na njegovim satima nije raspravljalo samo o gramatici i sintaksi jezika, već su, primjerice, na tim jezicima, raspravljali i o suvremenim idejama (tekstovi) jednog Sartrea, Camusa i dr. Sjeća se i njegovih veoma duhovitih i poticajnih kritika, kada se netko od njih nije pripremio za sat. Za neznanje nije bio sklon odmah dodijeliti jedinicu; radije bi nas ukorio riječima: „Nećeš dobiti jedinicu, dobit ćeš sigurnu dvojku…, ali te više neću ispitivati…, samo ti uživaj, neću te više uznemiravarti…". Naravno, to je ponekad bilo teže podnijeti nego li zaraditi negativnu ocjenu.

U lijepom sjećanju ostali su mu profesori: C. Gasparini (fizika), koji je uložio mnogo truda da im tu znanost priblž i i praktički u laboratoriju; B. Vidović (direktor, geografija), koji je brinuo se o radnoj disciplini a istodobno bio veoma pristupačan kao čovjek; J. Radovčić (tjelesni odgoj), zahvaljujući čijoj stručnosti i ustrajnosti je zavolio atletiku; V. Davide (matematika) čija su zanimljiva predavanja koja su ga privukla u Klub matematičara; i mnogi drugi.

Drago Kraljević se školovao u Gimnaziji „Vladimir Gortan" Buje. Završio je Pedagošku akademiju (kemija – biologija) u Puli te Fakultet i magisterij društvenih znanosti (sociologija) u Ljubljani. Između ostalog bio je zaposlen kao zastupnik u Hrvatskome saboru (2 mandata; član Odbora za vanjsku politiku i Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina); veleposlanik Republike Hrvatske u Talijanskoj Republici; stalni predstavnik Republike Hrvatske pri Agencijama UN-a sa sjedištem u Rimu — FAO, IFAD i WFP. U karijeri je dobio niz priznanja, meðu kojima su Cavaliere Grand'Ufficiale – Ordine di S. Agata – Repubblica di San Marino, Ordine della Stella della Solidarieta' Italiana – Grande Ufficiale, počasni građanin Roccabascerana i Termolija (Italija).

U malom istarskom gradiću Grožnjanu, gdje je rođen, od drugog svjetskog rata djelovale su dvije osnovne škole: na hrvatskom i talijanskom nastavnom jeziku. Njegovim roditeljima, kao pripadnicima talijanske nacionalne manjine, nije bilo jednostavno odlučiti u koju školu upisati svog sina jedinca. Odlučili su se za školu s talijanskim nastavnim jezikom, ali već iduće školske godine upisao je drugi razred hrvatske osnovne škole. To je bila izuzetno hrabra i odgovorna odluka roditelja, kojom je bio prisiljen slušati nastavni program na jeziku koji nije poznavao. Majka se malo služila hrvatskim istarskim dijalektom, a otac je govorio samo talijanski. Roditelji su bili jako ponosni što im sin govori jezik kojeg oni nisu razumjeli.

Školske godine 1962./63. upisao je prvi razred gimnaz. „Vladimir Gortan" Buje. Srednjoškolsko obrazovanje u to vrijeme bila je stalna borba s padežima, jer se hrvatskim jezikom služio samo za vrijeme nastave. Najteži su mu bili predmeti vezani za društvene znanosti, dok je jako volio predmete prirodnih znanosti odnosno matematiku. Lektiru je ponekad znao i prepisati od kolega, ali ga je profesorica Jasna Luketa brzo otkrila i natjerala da napiše lektiru samo za djela koja je stvarno pročitao. Vrlo brzo, posebno tijekom studija i kasnije u životu, bio je jako zahvalan profesorici hrvatskog jezika i mnogim drugima za njihovo „strogo" ponašanje.

U sjećanje mu se posebno ucrtala nastava na satovima obrane i zaštite koju je vodio izuzetan profesor pokojni Milovan Kostić. Profesor Kostić predavao im je čak pet predmeta: povijest, latinski jezik, logiku, psihologiju i naravno obranu i zaštitu. Na satovima obrane i zaštite bilo nam je jako zanimljivo. Najvažnije je bilo da za vrijeme bude lijepo, odnosno da ne pada kiša, jer su tada oba nastavna sata mogli „odraditi" na zraku — to jest na nogometnom igralištu. Nastava je tada bila izvrsna. Prvih nekoliko minuta nastavnog sata jedan je učenik ukratko referirao sadržaj prethodnog sata. „Odlično", rekao bi prof. Kostić, „za idući put trebate odraditi slijedeću temu". Nakon toga, nastavne sate dovršili su napornom nogometnom utakmicom.

Većina gimnazijalaca njegove generacije nastavila je školovanje na višim školama i visokoškolskim ustanovama. Sam se, nakon završenog studija matematike i fizike, vratio u školske učionice, ali s imenikom u ruci. U svojoj 24-godišnjoj prosvjetnoj karijeri osjetio je težinu, veliku odgovornost i trud koji treba uložiti u radu s mladim naraštajem. Iako već 15 godina više ne radi u prosvjeti, uvijek se rado sjeća vremena provedenih u učionicama bujske gimnazije. Danas, kao gospodarstvenik u privatnom poduzetništvu, nastoji pomoći kolegama i ponekad pokloniti ponešto školi koja je bila „odskočna daska" u njegovoj karijeri.

Učenici iz Novigrada putovali su tada još neasfaltiranom cestom do škole u Buje. U autobusu, kojeg je vozio svima poznati šofer Mate, stigli su pogledati koliko je tko riješio domaću zadaću. Za brze preglede i ispravke tu je uvijek bio Dario Forza. Bila je to i doba legendarnog ravnatelja Branka Vidovića poznatijeg pod imenom Fer.

Kako je zavladala groznica Beatlesa, počele su frizure ala Ringo Star i naočale ala Orbison. Franjo Kuhar je glazbeno pripremljen pustio dugu kosu što je njihovom direktoru jako smetalo. Dao mu je novac i poslao ga iz škole prvom brici na uređenje „pristojne" frizure. Ali nam je zato kupio nove glazbene instrumente i osnovali su školski bend LOGARITMI. Svirao je bubnjeve i imao je već iskustva svirajući sa svojim ocem na novigradskim čajankami i plesnjacima. U Zagrebu je, nakon jedne audicije, primljen u tad legendarnu grupu ROBOTI. Snimao je ploče, nastupao na TV i radio emisijama izvodeći pjesme Mramor, kamen i željezo…, Tri curice male… Nastupao je u pratnji mnogih zvijezda jugoslavenske estrade i malo produžio studij. Usput je onako za sebe pisao pjesme, skladao, i na kraju se odlučio i objaviti u knjizi „A ma".

Sjeća se veselih školskih dana, profesora Celestina, prof. Marije Novak, nama svima dragog prof. Aleksandra Rukavine, poznatijeg po nadimku Žohar, koji su uvijek bili pored nas da nam pomognu.

Kameno zdanje smješteno na brijegu oduvijek je bilo prepoznatljivo izgledom i posebnim vibracijama. Naviru sjećanja, uzburkali su se osjećaji, vremenski otklon je premošćen. Prisjeća se nestašne djevojčice koja je veselo svaki dan kročila u Osmogodišnju školu, zatim u Gimnaziju. Nakon završenog studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a kao stipendista općine Buje, vratila se u istu školu i zasnovala prvi radni odnos 1965. godine. Dobila je novu ulogu u „staroj sredini": postala je profesor hrvatskoga jezika. Radila je zajedno s bivšim profesorima, kolegama s kojima je pohađala školu i s nekoliko svojih učenika koji su završili fakultete i vratili se također u svoju bivšu školu.

Radnih izazova je bilo bezbroj. Predavala je hrvatski jezik u odjeljenijima gotovo svih usmjerenja, u otežanim uvjetima dvojezičnog podneblja, i po trideset sati tjedno ispočetka sama, a kasnije se širenjem škole primaju novi profesori. No ništa nije bilo teško — nepresušni entuzijazam doprinosio je rezultatima.

Iz bujske škole odlaze generacije učenika na razne fakultete, u mnogobroone sredine i prepoznatljivi su kao najbolji i najuspješniji studenti. U vremenskom presjeku od 60 godina bujska Srednja škola „Vladimir Gortan" uvijek je imala posebnu ulogu i zadatak: bila je rasadnik kvalitetnih kadrova koji su radili i rade po cijeloj Istri i šire, bila je centar kulturnih i društvenih zbivanja. U njoj se učilo i uči mlade generacije o moralnim i duhovnim vrijednostima života, o pripadnosti i samosvijesti.

Počašćen zamolbom ravnatelice Srednje škole „Vladimir Gortan" Buje, prof. Ane Zubčić Kuhar, da u povodu obilježavanja visoke 60. obljetnice djelovanja škole napiše nešto o svom višegodišnjem radu u Srednjoškolskom centru, Lino Šepić je iznio neka svoja isključivo ugodna sjećanja.

Odnos s Hrvatskom gimnazijom „Vladimir Gortan", prvom hrvatskom srednjom školom u povijesti Buja i Bujštine, a zatim i sa inim srednjoškolskim ustanovama koje su proistekle iz nje, odvijao se u različitim oblicima suradnje, skrbi i upravljanja. Što se suradnje tiče, prisjeća se pedesetih godina kada je kao tajnik bujskog Narodnog sveučilišta (osnovano 1951.) obilato koristio djelatnike i učenike Gimnazije za održavanje priredbi i svečanosti, za predavanja na tečajevima i seminarima i na školama za obrazovanje odraslih.

Šezdesetih godina, nakon zatvaranja Đačkog doma, Ekonomske škole i škole učenika u privredi, Općini Buje nije stalo da takvu sudbinu doživi Gimnazija. Uz pomoć općina Umag i Novigrad te nekoliko dobrostojećih poduzeća, izgrađena je dvorana za tjelesni odgoj i osam učionica 1967. Od školske 1972./73. djelovale su u Centru škole s hrvatskim nastavnim jezikom (opća srednja, KV radnici, daktilografska, ekonomska i gimnazija) i škole s talijanskim nastavnim jezikom.

Godine 1971. prestao mu je mandat u Skupštini općine Buje. Zamolili su ga da se javi na natječaj za direktora Centra. Poslušao je kolege te je 1. veljače 1973. preuzeo dužnost direktora Centra, koji je obnašao do 1979. U Centru je bio dobro primljen te je uskoro stekao brojne prijatelje i suradnike: B. Vidovića, J. Mihovilovića, D. Licula, G. Rotu i tajnika S. Cerova. Timskim radom i zalaganjem većine uposlenika, bujski Centar je uskoro postao respektabilna srednjoškolska ustanova na razini Istre i šire.

Idilično je, međutim, jedno njegovo intimno i emotivno sjećanje vezano za prve godine stasanja bujske gimnazije. Godine 1949. posjetio je u školi prijatelja, polaznika gimnazije Bruna Marušića. Bio je veliki odmor, pa se od trčanja i vikanja treslo staro trošno zdanje u povijesnoj jezgri Buja. No, svejedno su povišenim glasom prepričavali dogodovštine, kad im se približila jedna četrnaestogodišnja učenica. Bruno ga je prekinuo riječima „hajde da te upoznam sa ovom djevojkom iz našeg kraja". Stisak ruku uz obostrani živahni pogled razlogom su bili da se poslije sedam godina naðu pred Brunom Marušićem, tada matičarom općine Momjan, a da minule 2006. obilježe pedesetu obljetnicu njihove uspješne bračne zajednice.

Srednjoj školi „Vladimir Gortan" Buje iz sveg srca želi mnogo uspjeha u daljnjem odgojno-obrazovnom radu.

Razmišljajući o svom radu u Средњoškolskom centru u Bujama, u kojem je provela čitav svoj radni vijek, sjetila se s ljubavlju mnogih učenika i dragih kolegica i kolega. Nije to tugaljivo sjećanje na mladost, već sjećanje na ljude koji su često puno značili u njezinom životu, zbog kojih se radovala ući u razred ili zbornicu.

Uvijek je u svakom razredu bilo učenika koji su pažljivo slušali, savjesno učili, marljivo čitali i pisali lektire i referate, domaće i školske zadaće koje su je puno puta umorile, nasmijale i rasplakale. Sjeća se kako je bila tužna kad bi neki učenici maturirali, što bi značilo da odlaze iz škole. Neke od njih od mature više nije vidjela, neke ne prepoznaje kad se sretnu, neki su nestali iz njezinog sjećanja, a neke još i danas živo vidi kako sjede u svojim klupama.

Sjeća se dragih prijateljskih lica koje je ujutro susretala u zbornici, mirisa kave poslije drugog sata, ponekad i pjesme u dva glasa na velikom odmoru, povjerljivih razgovora o životnim problemima, a nakon nastave dugih, dosadnih, iscrpljujućih sastanaka. Sjeća se proljetnih izleta s učenicima u momjansku dolinu, smijeha kad bismo se opustili i pričali o svakojakim dogodovštinama u školi.

Otišla je i njihova draga prijateljica i kolegica Gorana koju su svi voljeli zbog njezine dobrote i blagosti. Sjećanje na nju još je živo i svježe. Godinama su zajedno uređivale školski list Mladost. Bila je to predivna suradnja i iskreno prijateljstvo. Hvala joj.

Smatara da je njezino školovanje u gimnaz. bilo iznimno kvalitetno tako da joj upis na Medicinski fakultet u Rijeci nije predstavljao problem. Većina nastavnika bila je profesionalna i znala je izaći na kraj s velikim brojem učenika. Nastava je bila zorna, npr. sate biologije su provodili učeći na licu mjesta biljke našeg kraja, držali referate o pojedinim temama i diskutirali gradivo.

Sjeća se razrednice prof. Mirjane Benjak koja se jako trudila oko nas budući smo joj bili prva generacija kojoj je bila razrednica. Obožavala je djelo Miroslava Krleže tako da su ga i oni potanko upoznali. Bila je to vedra i vesela generacija koja se kao i svaka mladost neprestano šalila.

„Mens sana in corpore sano" uskliknuo je učenik Vladimir stojeći na vrhu piramide koju su svojim tijelima načinili učesnici prigodnog programa u povodu praznika rada — 1. svibnja. Tada je bilo uobičajeno da se uoči važnih državnih blagdana održavaju kulturno-umjetničke priredbe s nakanom veličanja političkog sustava. Milan Peček je tako doživio svoje prvo vatreno krštenje po dolasku na mjesto učitelja tjelovježbe u bujsku gimnaz. Mała Danica demantirala je vježbom na gredi sve prigovaravatelje — burnim pljeskom publike. Ona je danas profesor biologije u talijanskoj srednjoj školi.

Festival mladih u slikovitom gradiću Pazinu — posebno poglavlje njegova rada s učenicima. Trebalo je oformiti ekipe i osposobiti za natjecanje u vrlo skromnim uvjetima. Često je morao skidati dresove jednima da bi ih obukli drugi jer su raspolagali sa dvije garniture dresova, a imali pet-šest momčadi. Kao mala škola (7-8 odjeljenja) uspješno su se nosili s daleko većima iz Pule, Poreča, Labina i drugih gradova Istre. „Opet su nam ukrali pobjedu", govorio bi već tada jedan buntovni učenik — a sadašnji izbornik rukometne reprezentacije Lino Červar.

U školi je inače postojao bogat sportski život. Učeničko sportsko društvo „Zmaj" organiziralo je međurazredna natjecanja. Pod tim nazivom ženska i muška odbojkaška ekipa takmičile su se u Riječkoj regiji kao klub. Kao prvaci regije bili su ponekad sudionici republičkih natjecanja. U Osijeku su se posrećilo da ženska rukometna ekipa osvoji prvo mjesto — daleke 1975. godine.

Nekako tih godina u školu dolazi mladi profesor hrvatskog jezika i književnosti Bruno Zorić, entuzijast i pomalo pjesnik, uz rad u knjižnici osniva KUD „Gortan". Kako bi obuhvatio što više učenika, zamolio je Pečeka da prihvati rad s folklornom sekcijom za što je postojao interes učenika. Pronašao je učenika koji je znao svirati i sa desetak učenica počeo uvježbavati narodne plesove. Nažalost, profesor Zorić je uskoro morao napustiti školu — režim ga nije volio — pa se jedna dobro osmišljena aktivnost naprasno prekinula.

Osamostaljenjem Lijepe naše dolazi do laganog zastoja sportskih natjecanja. Nakon nekoliko godina stvari su se pokrenule, natjecanja su se odvijala po novim propozicijama od općinskih do državnih. Stanovite rezultate ostvarili su u nogometu, jednom prvaci regije, te u košarci dva puta drugiAd. To bi ukratko bila sjećanja ili uspomene. U svom dugom pedagoškom radu nastojao je uvijek aktivirati mlade osobnim primjerom i vjeruje da je u tome donekle uspio.

Diplomirao je na Visokoj školi za Vanjsku trgovinu u Zagrebu i 01. 10. 1969. zaposlio se u tada velikom vanjsko-trgovinskom poduzeću „Intercommerce" Umag gdje i danas radi, a od 1976. u svojstvu rukovoditelja. Oženjen je suprugom Marijučom. Imaju troje djece (Sunčica, Sanja i Josip) od kojih je dvoje završilo gimn. u Bujama (hrvatsko-talijansku). Ima veliku privilegiju biti đak gimnaz. „Vladimir Gortan" Buje koja je u sustavu školstva zauzimala, a vjeruje da i danas zauzima, vrlo visoko mjesto.

Pripada generaciji koja je 1962. godine započela svoj životni put. U razredu ih je bilo 36 đaka od kojih je velika većina završila više i visoke škole i kasnije zauzimala vrlo odgovorna mjesta i funkcije u društvu. Slobodno može reći da je to uspješna generacija i da je četo puta spominjana kao jedna od najboljih generacija u povijesti ginmnaz. Ta i takva gymnaz. im je omogućila da stvore jedan vrlo jaki temelj za budući studij i budući život. Morao je stoga zahvaliti izvanrednim ljudima-profesorima koji su bili i profesori, i prijatelji, i roditelji i pokušali u njih utkati sve njihovo znanje.

Istaknuo bi dva momenta. Naime, jednom prilikome, misli da je to bio drugi razred, radi nekog protesta odlučili su „markirati" sat matematike. Muškima je to bilo zanimljivo radi nogometa, ali u znak solidarnosti taj sat su „markirale" i njihove cijenjene kolegice. Drugo što misli da je bitno reći jest da su bili generacija koja se izborila i imala svog predstavnika u Nastavničkom vijeću. Ponosni su što pripadaju i, u ime generacije, mogu reći, što pripadaju velikoj obitelji gimnaz. „Vladimir Gortan" Buje. Žele Vašoj i našoj gimn. sretan 60. roðendan. Još mnogo života i uspjeha u budućnosti.

Iako joj se uglavnom čini da su gimn. dani već daleko iza nje, svaki put kada prošeće Bujama i sretne neke od svojih bivših profesora ili tek vidi brojne stepenice kojima se svakodnevno (i mukotrpno) uspinjala do školskog ulaza, probude joj se nostalgična sjećanja na to vrijeme. Bilo je to izazovno i dinamično razdoblje u njezinom životu, obilježeno velikim promjenama. Imala je sreću pripadati prvoj generaciji srednjoškolaca koja je nakon više godina isključivo usmjerenog obrazovanja mogla upisati gymnaski smjer. Našla se u motiviranom razredu, okružena nadahnutim i ambicioznim profesorima. Najviše se sjeća te velike pozitivne energije prvih gimn. dana. Čak i tijekom ratnih godina, u teškim uvjetima rada, njezini su profesori nekako uspijevali održati dobar moral i kvalitetu nastave.

Upravo takva okolina ponukala ju je da upiše tada relativno neuobičajen, ali vrlo kompetitivan studij molekularne biologije u Zagrebu. Nakon studija, 2000. otišla je u Švicarsku gdje je 2005. doktorirala na područno neuroznanosti. Tijkom postdiplomskog studija zainteresirala se za istraživanje molekularnih osnova kognitivnih sposobnosti poput memorije i učenja. Razumijevanje tih procesa bitno je da bi shvatili funkcije mozga, a i njegove poremećaje. Nakon završetka doktorata žel je nastaviti istraživanje tih procesa u što kvalitetnijem okruženju pa je otišla na Columbia University u New Yorku. Tu se bavi istraživanjem molekularnih osnova psihičkih poremećaja.

Sada kada živi u New Yorku, gradu sa stotinama bezimenih škola (tek su numerirane) i tisućama učenika koji se prelijevaju iz razreda u razred, naročito je svjesna privilegija svog „Vladimir Gortan" obrazovanja; razreda u kojem je klupu dijelila sa prijateljicom iz vrtića, i kvalitetnih profesora koji su poznavali ne samo nju, već i njezine roditelje. Misli da takvoj okolini može puno toga zahvaliti.

Opisat će dogaðaj koji smatra najvažnijim u svojoj nastavničkoj karijeri i koji je bio neke vrste prekretnica u njezinom životu jer je shvatila da nema tog zvanja koje bi joj pružilo veće zadovoljstvo od učiteljskog te da bi svaki drugi posao koji bi izabrala zapravo bio samo surogat ovome koji sada obavlja.

Zbilo se to davno, na kraju školske godine, prvih lipanjskih dana, kada u Istri vladaju tropske vrućine, brojni turisti oko nas već uživaju u radostima godišnjeg odmora, a u školi, učenici i nastavnici, proživljavamo najteže dane u godini jer treba: ubrzano privesti kraju školske programe, ispitati učenike, zaključiti ocjene, održati sjednice, zakazati popravne ispite. Oko škole se tada već miesecima motao učenik iz obližnje veće škole za kojeg su joj rekli da je loš učenik, da ponavlja razrede, da izostaje s nastave, a k nama je dolazio jer se zaljubio u naše učenicu.

Bio je pretjerano komunikativan i nastojao se sa svima upoznati i sprijateljiti. Često su ga tjerali dežurni učenici i nastavnici, no on se uvijek ponovo vraćao, poput kakvog psa lutalice. I sama ga je, u danima dežurstva, pokušavala oprezno udaljiti iz naših školskih prostora ili dvorišta, strepeci pritom od mogućeg incidenta koji bi se mogao zbiti pred mojim učenicima.

Jednog vrelog lipanjskog dana, dakle, bez daška vjetra, u prepunoj, maloj, prizemnoj učionici sa širom otvorenim prozorima, dok je pokušavala ostvariti zacrtani plan za taj školski sat — ispitati nekoliko učenika kojima je prijetilo ponavljanje godine, ponoviti i utvrditi gradivo s prethodnog sata bez kojeg se novo gradivo ne bi moglo razumjeti i konačno, rastumačiti posljednju, zahtjevnu nastavnu jedinicu ove godine — evo moga junaka koji se nalaktio na prozor i na sve moguće načine pokušava na sebe svratiti svačiji pogled! U trenutku dok je polović učenika bila usredotočena na školsku ploču, nakratko je prekinula nastavu i dušom i srcem počela uvjeravati svoje učenike da SVI, ama baš SVI moraju pratiti što se dogaða na ploči, jer je jako važno — i zamolila ih je da je prekinu ako nešto nisu razumjeli i da ignoriraju komedijaša jer je to jedini način da ga se riješimo i završimo gradivo.

Poslušali su je i ona se tako udubila u predavanje da je na kraju zaboravila na posjetitelja. Kad sam, pogledavajuće po razredu slučajno pogledala i na prozor: on je još uvijek bio tamo. Nalakćen na prozor, miran i pozoran, razgoračenim me je očima gledao i upijao svaku njezinu riječ. Moji učenici i studenti znaju da ih može u svakom času prekinuti i dizanjem ruke pitati sve što im nije jasno. Pitanja su pljuštala sa svih strana dok je trudila svima sve objasniti. Odjednom dolazi pitanje i s prozora, ovog puta bez dizanja ruke. Moji učenici prasnuše u smijeh, a ona se jedva suzdržala da to i sama ne učini. No bila je tako zahvalna posjetitelju što joj je dozvolio da nastavi s lekcijom. Razvilo se prekrasno, poticajno, radno ozračje u kojem su svi oduševljeno sudjelovali: moji učenici, naš prozorski prijatel i, naravno, ona. A kad se konačno oglasilo školsko zvono, imala je dojam da je svima (njoj sigurno) bilo žao što je sat završio.

Nije znala što upisuje i što je ekonomija kad je krenula u srednju školu. Roditelji su joj rekli da je to najjača škola u Bujama i da bi bilo dobro da završi baš tu školu iako su njezini afiniteti bili nešto sasvim drugo… Voljela je neke profesore koji su je odmarali na svojim satovima i tu može slobodno istaknuti profesoricu hrvatskog jezika Anu Zubčić Kuhar. Ona je jedina prepoznala njezin problem s ekonomijom i dozvolila joj da se izrazi na njezinom satu koji je uvijek prekratko trajao. Ne može zaboraviti i prof. Vjeru Ivezić koja joj je predavala statistiku i knjigo vodstvo i redovno joj upisivala jedinice. Na kraju je ipak završila tu prokletuekonomiju kao solidan ðak i upisala isti fakultet u Zagrebu na kojemu je 1998. g. diplomirala.

Iskreno, škola joj je bila paravan za ono što je uistinu htjela i paralelno radila, a to je ono čime se danas bavi: pisanjem, glazbom. Jedino što je bitno jest da je završila školu i da sa smiješkom može govoriti o tim danima. Bilo je to jedno nezaboravno i nevino razdoblje njezinoga života. Danas piše pjesme pod pseudonimom Sandra Sagena za poznate pjevače i ne živi od struke iako je ona nezaobilazna u svakom poslu pa i u umjetnosti. Rezultat njezinoga rada na tom polju su nagrade od kojih izdvaja Zlatni Galeb 2000. g. za najbolje stihove i skladbu „Uzeja bi me" s Jasnom Zlokić, Porin 2004. g. za pjesmu godine „Čarobno jutro" s Ninom Badrić, Šansonier 2004. g. za pjesmu „Gdje je ljubav?" s Massimom.

Zvali su ih „šuvarovcima". Nekoliko generacija s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih, neka vrsta pokusnih kunića ili žrtvenih jaraca ili drugih životinjskih metafora, koje je zadesila sudbina da postanu dio tadašnje reforme školstva, točnije njezinim najosnovnijim dijelom, sirovinom i rezultatom. To je vrijeme kad se mijenjaju nazivi ustanova, godine školovanja i programi učenja. Ali, prvenstveno su se maštovitima pokazale reforme titula. Što kažete na „suradnik u odgojno obrazovnom procesu"? Eto, upravo se time mogla pohvaliti nakon četiri godine provedene na Školskom brijegu u Bujama. Njezini kod kuće zabrinuto su odmahivali glavom, neutješni što pripada pokusnom prototipu koji nikad neće saznati što je to gimnazija. Ali, prvenstveno uvjereni da će se to na njoj zauvijek vidjeti. Nevjerojatno, protivno svim laičkim predviðanjima, svi koji su ih tih dana i godina činili njezin svijet preživjeli su, dapače, čine joj se žilavijima ili barem jednako uspješnima poput, na primjer, predreformskih i postreformskih gimnazijalaca.

Tamara Jadrejčić pohađala je srednju školu „Vladimir Gortan" u Bujama od 1978. do 1982. u vrijeme Christine F. s kolodvora Zoo, Donne Summer, Orwellove 1984, cigareta HB i disca u bujskoj Zori. Uspjela je preživjeti u mračnom dobu bez kompjutora, mobilnog telefona, play stationa, Interneta i nekim čudom odrasla u sasvim pametnu i obrazovanu osobu. Danas pokušava svoju djecu barem djelomično reformirati, ne bi li što više sličili svim onim divljacima i genijalcima iz njezine škole, koji su joj pomogli da postane to što jest.

Kroz prozor ureda gleda kako bager uređuje teren za gradnju infrastrukture industrijske zone Ungarija, nedaleko Umaga. Razmišlja hoće li joj nove hale sakriti pogled na more u daljini, na prekrasne zalaske sunca. Koliko je puta u proteklih dvadeset i pet godina pogled na tu ljepotu bio dovoljan da smiri napetost nakupljenu tijekom dugih radnih sati. Pred dvadeset i sedam godina, kao tehnolog u OOUR-u Sipro došla je prvi put u Ungariju. U proljeće 1981. ušli su u rad kompletnu tvornicu. Kolega Matošević i ona, mladi diplomirani tehnolozi, nešto kasnije pridružio im se i kolega Benčić, diplomirani elektrotehničar — svi bivši učenici bujske gimn. — uspjeli su zamisliti, izgraditi, staviti u funkciju i održati tvornicu Sipro.

Prisjećajući se gimnaz. dana: jutarnji autobus, strogi šoferi, slastičarna, pa onih sto i ohohoho stepenica do njihova razreda. Treći su razred imali u prostorima Sveučilišta jer u Gimn. nije bilo dovoljno mjesta. Kad su ih u četvrtom razredu trebali spojiti u jedan razred, zbog malog broja učenika, tražili su da ostanu dva razreda — uspjeli su i to se pokazalo jako dobrim, gotovo je polovina učenika razred završila odličnim uspjehom. Većina ih je uspješno diplomirala i vratila se na Bujštinu.

A nisu bili samo dobri učenici, bili su i dobri organizatori. Pod budnim okom razrednika prof. Licula i prof. Novaka, sve su četiri godine skupljali novac za maturalno putovanje. Organizirali su plesove s lutrijom, skupljali dobrovoljne priloge za lutrijske zgoditke, pripremali marendu. Na kraju su na štednoj knjižici imali novca za pola troška maturalnog putovanja i to u Pariz. A to je bio nešto nezaboravno. Pravi prvi izlazak u svijet, veliki grad, a nije Trst. Profesori su im dozvolili i slobodni večernji izlazak. Kasnije su saznali da su ih budno pratili, ali tako nevidljivo da im ne pokvare osjećaj slobode i nezavisnosti. I to je bila svojevrsna škola.

Išli su i u kazalište. Prvi posjet riječkom HNK „Ivan pl. Zajc" bio je veliki dogaðaj. Gledati predstavu u prekrasnoj zgradi kazalita za nju je bio pravi doživljaj. Od tada voli kazalište. I danas redovito posjećuje kazalište u Rijeci. Njezine su najbolje prijatelje i njezini su najboljiprijatelji oni s kojima je dijelila školske klupe. Sa Slavkom Benčićem, tehničkim direktorom Sipra, išla je u isti razred, zajedno su smišljali šale i zabave, išli na iste plesove, provjeravali rješenja zadataka iz matematike, i to je sigurno ključ njihove dugogodišnje uspješne suradnje.