Nagrađeni radovi i učeničko stvaralaštvo

Europa, „stari kontinent", kolijevka bezbroj veličanstvenih dostignuća ali i poražavajućih istina… Veliki mislioci Aristotel, Platon, zatim velikani koji su ostvarili one najviše, najljepše i vječne, vremenom nesputane umjetničke i znanstvene vrijednosti — veliki Dante, Shakespeare, Dostojevski, Einstein i Newton. Europljani. Ali i stanovnici ovoga svijeta. Hitler, Staljin. Europljani također. Na žalost.

Pa, što znači biti Europljaninom? Koji su kriteriji da bi bio Europljanin? Nije jasno. Neki kažu — suradnja sa sudovima, visok BDP, jako gospodarstvo, pokoravanje i ulagivanje pod parolom „suradnje" svim bezbrojnim komisijama, predsjednicama, odborima…

No, postoje i drugačiji kriteriji. Europa, kao i cijeli ovaj prekrasan svijet, zajednička je baština cijeloga čovječanstva. Kao što je to i, primjerice, Kina ili pak ovaj mali sjajni satelit zvani mjesec, toliko puta opjevan u zanosima gotovo svih pjesnika. Ne, europejstvo nije pojam omeđen političkim, a često i, na žalost, umnim granicama.

Smatramo li Europu nekom duhovnom, kulturološkom, materijalnom granicom, kao što se često spominje u dnevnom tisku? Schiavuzzi vjeruje da svaki od nas ima ili bi barem morao imati bolji pojam o Europi nego onaj što mu je serviran prečesto iz masovnih medija — upakiran u šarene kutijice parola o samohvali, lažnome poštovanju, zavaravanju masa. Jer ono što je Europa dala u kulturi, znanosti, umjetnosti zajednička je naša baština — kao što je to egipatski papirus ili kineska svila, ili pak indijske Vede ili asteške piramide.

Prevladavši pojam Europljanina možda ćemo doći do pojma Stanovnika Svijeta. Zar je zaista potrebno dijeliti ovaj prekrasan svijet političkim, umnim, kulturološkim, jezičnim i inim granicama? Nije li svaki velikan ljudskog roda ujedno i velikan, najviši predstavnik ljudskog, humanističkog, svjetskog duha? Sve se nekako u toj „europskoj" priči širi krivo shvaćanje o Europljaninu kao članu nekakvog političkog saveza, Europske unije, koji se hvali susjedu da vozi bolji auto i ima bolja primanja… i izruguje nekoj zemlji trećeg svijeta, a da ni sam ne zna koliko li je u isto vrijeme nazadan njegov kontinent kada je u povijesti, osvajajući svijet pod krinkom nekakvog kršćanstva, europejstva, nadčovjeka — počinio tolika zlodjela.

Ne, Europa nije i nikad neće biti onaj mali postotak zemaljske kugle unutar dogovorenih političkih granica što se nazivaju Europskom unijom. Najgore što možemo raditi jest svojatati neki dio zemlje i nazivati ga našim, jer on to nikad neće biti. Nekad davno jedan je mislilac rekao da se sve kreće… I zrak što ga udišemo na europskom kontinentu isti je onaj zrak koji je jučer bio na nekom drugom kontinentu, kojeg je udisao Indijac, Amerikanac, Eskim. On je još uvijek isti u cijelome svijetu. Poput tog zraka kružili su kroz povijest i kruže danas svijetom ljudi, mislioci, umjetnici, znanstvenici, šireći najveće znanstvene spoznaje i umjetnička dostignuća ljudske vrste — nesputani političkim, kulturološkim, ekonomskim, jezičnim granicama…

Živimo na Europskom kontinentu. Jesmo li zato Europljani? Kad bolje razmislimo, nije to toliko važno. Nešto je drugo mnogo važnije — svi smo mi stanovnici Svijeta i Svemira. Schiavuzzi tvrdi da nije drugačiji od Rusa, Amerikanca ili toliko spominjanog Europljanina. Svi smo mi stanovnici ove prekrasne, tople, sićušne plave kugle koja lebdi u beskonačnom prostoru i vremenu tajnovitog diva što ga nazivamo Svemirom…

Biti Europljaninom, u tom smislu, znači biti stanovnikom svijeta koji poštuje ono dobro a kritizira ono loše iz svoje povijesti, sine ira et studio — bez mržnje i naklonosti, kao što reče nekoć davno jedan slavni povjesničar… Europljanin poštuje i divi se svim različitostima ovoga svijeta; prihvaća sve svjetske narode i nacionalnosti, čuva i njeguje sve tisuće i tisuće svjetskih jezika; prihvaća i kritički ocjenjuje sve umjetničke i znanstvene pojave, ma od kog naroda došle; podržava bezuvjetnu međunarodnu suradnju među svim brojnim narodima, unijama, savezima, organizacijama.

Kad to učinimo, moći ćemo se nazivati Europljanima. Ili nekako drugačije. Mašti na volju… A možda ćemo, do tada, tko zna, zaboraviti ideju o Europljaninu i toliko spominjanom europejstvu, okitivši se nekim ljepšim naslovom, poput, recimo, Stanovnika malog, plavog, čudesnog planeta Zemlje…

„… izjavila je da naša država ne surađuje u potpunosti s Haaških sudom i da ne čini dovoljno kako bi se ušlo u trag i uhitilo odbjeglog gene…" Urednici novina uštedijeli bi na vremenu i prostoru za reklame kada bi se na prvoj stranici u desnom kutu dolje tiskalo: „Kod Carle ništa novo." Na mjesto uobičajenog članka na trećoj stranici mogli bi smjestiti novu rubriku Najnovije novosti u državi. Materijala ne bi nedostajalo: Modri zasluženo osvojili sva tri boda, Komisija utvrdila da je ministar bio u sukobu interesa, Proizvođači pašteta podigli tužbu protiv Predsjednika i sl. No tu bi došlo do proturječnosti s rubrikom na petoj, šestoj i sedmoj stranici. Pročitate li članak na trećoj stranici o eurogolu koji je Dinamo postigao, a zatim onaj na šestoj o sudačkoj naknadi koja je modrima servirala pobjedu — ostat ćete u nevjerici. Nastala bi prevelika zbrka u zemlji.

„3, 2, 1… — otvaraju se šampanjci, svi se ljube i čestitaju jedan drugome. Ne, nije Nova godina. Jelačićev trg je prepun ljudi, svi skaču, urliču. Ne, ne slavi se doček za rukometaše ni Janicu. Pozornica je puna vladinih i saborskih faca, svi se zadovoljno smiju i trljaju rukama. Ne, nisu dobili izbore. Svugdje vise plave zastave s mnoštvom zvjezdica. Da, ušli smo u Europsku uniju, u društvu s Albanijom, Bugarskom, Makedonijom. No, zar je to bitno, konačno smo u Europskoj uniji, sada će sve biti bolje. Izvozit ćemo sve naše najbolje proizvode, uvozit ćemo sve one najjeftinije i tako izbjeći deficit. U slučaju da do njega ipak dođe, prodat ćemo dio obale ili koji otok nekom ruskom milijunašu i sanirati minus."

Možda nam i neće biti tako loše u Europi, možda će nam procvasti ruže. Radit ćemo po četiri mjeseca godišnje, a ostalih osam uživati. Naša će zemlja postati najpoželjnija turistička meta. Mađari, Slovenci, Talijani, Austrijanci, Nijemci, Poljaci, Česi, Danci, Francuzi, Britanci, Šveđani, Norvežani, Islanđani morat će rezervirati sobu u hotelu godinu unaprijed, a mjesto u kampu barem šest mjeseci prije. Naplaćivat ćemo parkirališta, plaže, more i sunce. Ugostitelji će raditi danonoćno kako bi zadovoljili veliku potražnju, a trgovci živjeti od marže koja će dostizati i 300%. Gradovi će biti povezani superbrzim vlakovima, a autocesta će imati deset traka s odmarališ tima svakih dvadesetak metara. I to sve zahvaljujući Kornatima, pola Carli, pola Olliju. Previše optimističan pogled na skoru budućnost? Sigurno.

Često se pita, kako bi se poboljšao naš životni standard ulaskom u Europsku Uniju i zašto je to tako nužan, pa mi je jesmo dio Europe, zar nam treba priznanje i odobravanje par osoba da to shvatimo? Od stoljeća sedmog živimo na ovim prostorima. Kroz prošlost naši su ljudi činili važan dio europske i svjetske povijesti. Od Držića, Boškovića, Tesle, Krleže pa sve do danas i naših traženih znanstvenika i sportaša. Usprkos svemu, gospoda nas ne smatraju dostojnima svojega društva.

Moja Europa? Moja obitelj i moj dom, moji prijatelji — to je Europa Jadrejčić. Osobe koje voli i čuva, koje su neprocjenjive u njezinim očima. Otac koji radi i po dvanaest sati dnevno kako bi osigurao bezbrižan život obitelji, majka koja pegla, pere, kuha, čisti — braća i sestra koji su toliko nezahvalni. Prijatelji koji su bili u trenutku potrebe rame za plakanje ili društvo za zabavu. Da joj ponude sve zlato ovoga svijeta u zamjenu za malu idilu, odbila bi. Sreća i ljubav ne mogu se kupiti. Kada bi svaki pojedinac znao cijeniti ono što ima, život bi mu bio ljepši. Završio bi težiti ka nečemu nedostižnom, od drugih nametnutom kao ideal sreće, shvatio bi da se sreća nalazi u malim stvarima — a ne u kućnim kinima s plazma tv-ekranom, skupim automobilima presvučenim kožom, najmanjim mobilnim telefonima, velikim kućama koje zjape prazne i kilama zlata oko vrata.

Bilo bi lijepo da je sve tako jednostavno i da se zaista svaki čovjek urazumi, no uvijek ima onih koji si umišljaju da su vrjedniji od drugih. Tada to sve postaje jedna velika igra u kojoj nema suca, mi smo tek promatrači, a glavnu riječ imaju „vrjedniji" pojedinci.

Poznat je, a vjerujem i svakom živom biću (jao onome koji to ne pozna!) onaj osjećaj nemira i zavisti što nas toliko neobično često zahvaća. Schiavuzzi mu je često želio pobjeći, ali nije mogao. On je poput vihora vjetra koji lebdi nad visokom planinom, ponosnom i stasitom, kida i ruši sve pred sobom, slabi već oslabljeno ljudsko srce, dok ono, napokon, odveć umorno od borbe, ne sruši se i padne, poklekne u jeki prividno smirujuće tišine…

Da, takva je ta borba, što je ljudsko srce svakog dana proživljava. Zavist i zloba, nagon da počinimo nešto što će samo nama donijeti koristi, a i to je upitno. „Tata, kupi mi ovu igračku!" — vikao je u zori svog života, pružajući ruke, odbacujući postojeće igračke misleći da su manje vrijedne od onih na reklamama. I danas je tako, doduše u malo izmijenjenoj verziji, ali bit ostaje.

Postoji li dan, kad nije nešto požalio, nekad čak znajući da je to nemoguće? O, bio bi najsretniji čovjek na svijetu kad bi postojao! Jesu li zato kriva televizija i masovni mediji, ili pak samo društvo? Gledamo u izlog trgovine kao orao na svoj plijen, nedužnu životinju koju samo što neće uhvatiti: i trudi se i trudi se, iako je životinja predaleko, ne bi li je uhvatio.

Ne, ne misli da je itko zato kriv. Na koncu, društvo je (pre)širok pojam i nepošteno je o tome tako govoriti. Očito je da je zavist i želja za boljitkom duboko ukopana u svačijoj glavi. Želio je novu igračku… sad želi automobil! Što li će sutra zaželjeti? Grabit će dalje poput ptice tražeći hranu, nikad zadovoljan, kao da mu je samo to u glavi. Dobro, ne sve, ali većinom.

A nada se da će to ostati samo na željama. Nada se da će imati hrabrosti oduprijeti se životnim iskušenjima, imajući hrabrosti reći jasno „NE" i onda kad cijeli svijet bude govorio drukčije, i nagovarao, i silio, i tlačio. Da. Lako je to napisati, ali reći? To je problem! (Svaka sličnost s Shakespeareom je slučajna, op. nekreativnog autora).

Jutros se probudio i zamrzio cijeli svijet, jer se — pazite sad — svjetiljka pokvarila! A onda je krenuo na autobusnu stanicu, pozdravio jednog starog gospodina, koji mu odvrati pozdrav i zahvali smiješkom, ugledao izlazeće sunce kako grije studeno jutro i pomislio kako su to dvije najljepše stvari koje je ikada vidio…

Sretan je, a istovremeno i tužan, jer zna da postoje ljudi koji se jutros nisu probudili, koji su poginuli u ratu, umrli od gladi, hladnoće… A tu je da to promijeni. Ili pokuša to promijeniti. Što bi dao da ima hrabrosti za to!

Zove se Alan, ima 16 godina, živi u Oprtlju i misli da je život nepravedan, ružan, tužan i besmislen, a mladost mu se ne sviđa jer je to spoznao dok ju je proživljavao.

Dobro, možda je ovaj uvod precrn, pogotovo s obzirom na naslov, ali je još uvijek pod dojmom egzistencijalizma (začetnik J. P. Sartre). Ovaj pravac, koji nas uči da je jedini smisao življenja opstanak, spominjali su na satu sociologije, malo je razgovarao o tome s mamom, čak je i prelistao Mučninu i zaista mu je bilo mučno.

Možda niti puko preživljavanje nije sasvim jednostavno u današnjem svijetu kada mnogi (mladi) umiru od raznih bolesti, ratova, u prometnim nesrećama, itd. Osobno se za svoj život malo zabrinuo prije nekoliko tjedana na satu biologije kada su mjerili tlak. Rezultati su bili poražavajući (118/103). Srčani tlak bio mu je iznimno visok.

O smislu života nedavno je razgovarao s novopečenim prijateljem, Moritzom iz Berlina (trenutačno radi kao volonter u Oprtlju, u humanitarnoj organizaciji „Nadomak Sunca"). Moritzovo stajalište je da nije bitno koliko dugo čovjek živi (25, 50 ili 80 godina) već je da je bitno kako ga proživi i što doživi i da zato treba svaki dan uživati i iskoristiti trenutak (Carpe diem, rekli bi stari Latini). On pod tim uživanjem smatra i konzumiranje alkohola, cigareta, pa čak i lakih droga, no bolje i to nego beznaðe. Tu su došli do drage teorije, posebno aktualne među današnjom mladeži — a to je hedonizam.

Predstavnici ove teorije smatraju da treba uživati u životu što se više može. Mladi žele jesti, piti, zabaviti se i što manje raditi i učiti. U tome nas žele spriječiti svi: roditelji, profesori, država (zakoni).

Da zaključimo ovaj, hm sastavak — jer se kraj sata opasno približavao i zato što se sastav činio sve nepovezanijim i besmislenijim — pisac je u stanju potpune konfuzije i ne zna što želi, a što ne želi. I to bi bilo to.
P.S. Nada se da će što prije naći smisao života!

Sedamnaest mu je godina… (već!). Svi mu govore da je to najljepši dio života: srednja škola, prijatelji, izlasci, druženja…

Najljepši dio života!? Ako je ovo lijep život, što ga tek onda očekuje. Svakog dana mora u školu: piši, uči, testovi, ispitivanja i onih sedmero ljudi koji ga pokušavaju nešto naučiti. U školi mu neprekidno govore da treba učiti, da još mora na faks, da s gimnazijom nema zvanje. Kad svakog dana to čuješ po sedam puta, normalno je da povjeruješ, pa dođeš kući i učiš, spavaš, ideš u školu, pa ponovo učiš i tako pet dana u tjednu. Kada napokon dođe vikend i pomisli da će malo zaboraviti na školu i zabaviti se, shvati da još puno toga nije naučio pa i ta dva dana provede — učeći.

No, u tom sjajnom životu nisu samo profesori oni koje mora slušati. Kada dođe kući prvog koga ugleda je mama: „Složi sobu, baci smeće, napravi nešto za ovu kuću, ionako nemaš nikakvih obaveza…". „Da, mama!"

Kada bi svakog dana poslušao sedam profesora, mamu, tatu, a i pored toga trenera i ostatak rodbine — ne zna da li bi mu ostalo vremena za spavanje. Na svu sreću to je shvatio na vrijeme. Zato sluša samo četiri profesora svakoga dana, mamu, tatu, a ono ostalo dođe i ode, tako mu ostane vremena za prijatelje, izlaske i zabavu.

Sve u svemu nije mu tako loše, ipak je on u sjaju mladosti.

Zima je. U Bujama ni traga snijegu kao i svake zime, a Brođanac ga toliko želi da bi dao sve za par snježnih pahulja. Moja sestra i ja nagovaramo čitavu jesen roditelje da nas odvedu na zimovanje, a odgovori su uvijek isti: „Nema vremena, novca, opreme…" Bilo mu je tek 10 godina i to mu je bilo nepojmljivo.

Jednog jutra njegova sestra je odglumila dobro djetešce, a i on je pomogao s par lijepih riječi i roditelji su pali: „Idućeg tjedna idemo na Kalić u Sloveniju". Njihovoj radosti nije bilo kraja, planirali su sankanje i grudanje… Dok su se veselili, roditelji su otišli do trgovine kupiti odijela, čizme i još par gluposti. Nažalost, pri povratku pala je kiša i imali su lakšu nezgodu autom. Kad su ušli u kuću odmah je shvatio da nešto ne valja. Auto je oštećen i ne mogu na put. Mislio je da svi imaju nešto protiv njega, bio je ljut i strašno razočaran, takav je išao spavati.

Usred noći probudio se još ljući i otišao do kupaonice umiti se. Slučajno je pogledao kroz prozor, kad ono: ništa, samo suha trava, stabla bez lišća i asfalt. Baš se nadao snijegu, no bilo je tek četiri sata ujutro. Vratio se na spavanje, sanjao je sanjke, snijeg i grudanje. Naglo ga je nešto probudilo — bila je to mama i bila je jako sretna, no on nije znao zašto. Prepun čuđenja izašao je ispred kuće i ugledao popravljen auto. Još jedno razočarenje, no ne baš potpuno. Tek što se okrenuo da uđe u kuću, zapuhao je jaki vjetar i počela je snježna mećava. U roku od dva sata napadalo je pola metra snijega. Pola metra snijega za dva sata, i to u Bujama! Izjurio je van i nije se prestao sanjkati sve do večere.