Otac je došao kući veseo i nasmijan. Sjeo je kraj stola i počeo jesti. Na časak bi stao, zamislio se i opet jeo. Oko usta mu je poigravao smiješak, a oči su mu veselo sjale. Gledao bi majku, pa djecu. Tako je radio gotovo svaki put, kada je imao javiti lijepu vijest. Htio je da ih stvori znatiželjnima. Djeca su čekala, a onda bi skočili i obesili mu se oko vrata. Bilo je mnogo ugodnije slušati nešto lijepo u kilu, da nam kažeš! Hoćete li zbilja čuti? Da, imam za sve, ali najviše za tebe!
Otac je pogledao u najstariju kćer. Oh, krasno! Znam! Nešto si mi kupio ili idemo nekamo u posjete. Otac je opet čekao, iako je u sebi bio presretan i već odlučio čim je doznao. Dugo već želiš, da nekud ideš, da učiš zanat, a još smo se nismo odlučili. Možda ćeš sada biti zadovoljnija. I onda je djevojka doznala: Hrvatska gimnazija, koja je nedavno otvorena u Materadi, preselila je u Buje i otac je odlučio da je pošalje u gimnaziju. Što je ona tada proživljavala, ne može se opisati. Zna, da je počela skakati po kući, ljubiti oca i majku i trčati sakupljajući svoje stvari, kao da će odmah krenuti.
Majka je sve uredila. Nije imala mnogo da sprema. Za vrijeme rata nije se kupovalo, a poslije također malo. Bila je svejedno zadovoljna. Da li ide još tkogod iz Grožnjana ili Krasice? Otac nije znao. Zar baš sama? To ne će biti lijepo! Par dana kasnije koračale su Zankola Marija i ona u društvu učitelja Josipa Krajcera, koji je tada službovao u Krasici, u Buje. Vesele, ali ne raspričane, maštale su o gimnaziji i novome životu. Kako će biti? Hoćemo li moći učiti, kad ne znamo dobro hrvatski? Istina, kod kuće su slušali hrvatski istarski dijalekt, ali knjige su drukčije napisane! Sto misli je prolazilo kroz glavu. Stiskale su svoje torbe i išle. Marijin otac je nosio kovčeg, a moga je otac odveo biciklom. Kako li to smiješno izgleda s kovčezima! Veseli je učitelj pripovijedao i šalio se s njima, te im davao dobre savjete, a one su maštale.
Stigle su u Buje u zgradu Talijanske gimnazije.
Tu su srele čovjeka u zimskom kaputu i šeširu. Učitelj Krajcer ih je predstavio. Oh, to su, dakle, novi đaci! Iz Krasice! Pitao ih je još neke pojedinosti i krenuli su prema stanici. Željele su, da ga, zna, tko je taj čovjek, ali se nisu usuđivale pitati. Stale su pred visokom kamenom zgradom. Nedaleko kuće je prolazila željeznica, a blizu je i nogometno igralište. Lijepo! Vidjet će i utakmice. O tome su čule pričati, ali nisu još vidjele. Ali đaci? Gdje su đaci? Sve je bilo tiho, pusto. Čovjek ih je poveo u blagovaonicu i zapisivao podatke. Bio je sve prijazniji, iako dok su ga srele, nisu tako mislile o njemu. Uveo ih je u spavaonicu. Koliko li je tu kreveta! Pa zar će tu spavati! Ali nigdje nema dva kreveta zajedno. One hoće spavati jedna do druge! Prikrile su prve suze.
Treba se rastati i staviti svoje kovčege pod krevet, ali svaka s jedne strane sobe. Bio je skoro gotov ručak. Jedna mlada nasmijana djevojka namještala je suđe po stolu. Bio je to jako dugi stol! Imate li vi kašike? obratila im se. Što je to? Ne razumijemo! Žlice, imate li žlice? Žlice nemamo. Pa zar je trebalo i žlice donijeti? Na uglu suprotne strane pojavila se grupa djece vesele i nasmijane. Odmah su prišli k njima i radoznalo ih počeli gledati. Odakle ste? Oh, Krasičanke! Zakasnile ste! Mi smo već imali polugodište. Kako ćete to nadoknaditi? Bilo im je neugodno. Stajale su stisnute jedna uz drugu i nisu znale što da kažu.
Stigli su i profesori. Srdačno su prišli k njima i počeli razgovarati.
Stigli su i profesori. Srdačno su prišli k njima i počeli razgovarati. Bilo im je lakše. Izgledali su prijatelji, dobri. Ubrzo su se interesirale, tko je čovjek s kojim su došle na stanicu. Oh, pa to je naš upravitelj, drug Rudi, on je najboljii, vidjet ćete!
I otpočeo je novi život. Velikom brzinom su se nizali dani, jedan za drugim. Roditelji su dolazili i odlazili sretni, vidjevši da su i njihova djeca sretna. Mali dom bio je njihova kuća. Nisu se više osjećale odvojene Krasičanke. Ubrzo su našle prijatelje i u đacima i u nastavnicima. Ujutro bi ustajali, a na večer lijegali s pjesmom na usnama. Pjesma se čula na daleko, vedra i mladenačka. Nizale su se priredbe i uspjesi. Ljudi su dolazili da ih gledaju i slušaju i bili su ponosni njima. Pa oni su bili prvi đaci hrvatske gimnazije u Bujama!
Poslije oslobođenja u krasičku školu došao je učitelj Krajcer. Bibalo Ivan je postao njegov učenik. Učio se jeziku svojih predaka i uporno težio nečem višem. Tako je došao i u novootvorenu gimnaziju u Bujama.
U zgradi bivše željezničke stanice bio je smješten đački dom. Tu se, za njega i njegove drugove, otvorio novi svijet. Tu je obukao i prve duge hlače i prve cipele, što mu je kao siromašnom đaku bilo preko đačkog doma dodijeljeno. Može reći, da mu je taj dar neobično draga uspomena iz djetinjstva.
Prvi festival hrvatske kulture na sportskom igralištu u Bujama: veličanstvena slika oduševljenja probuđene nacionalne svijesti. Na amfiteatralnoj padini igrališta skupilo se preko deset tisuća ljudi. Trebao je da recitira Crnima. Imao je veliku tremu. Počeo je bojažljivo:
ča smo dobrega imeli…"
I u tom času osjetio je mnoštvo, koje se uživljava, koje razumije i shvaća riječima o nedavnoj gorkoj prošlosti. Nestalo je treme, nastavio je glasno, kuražno i sigurno.
Kasnije je bio u Trstu na kongresu omladine. I tu je trebao recitirati. Približio se mikrofonu na pozornici jedne tršćanske dvorane. Bez straha je počeo tekst o crnim paronima. Ovog puta riječi su bile još oštrije. Padale su u lice „čerina", koji su sa svih strana dvorane motrili na oduševljenu omladinu. Ali neka! Nikada ne će zaboraviti taj dan.
Njegova uloga Ivice u Crvenkapici na prvoj javnoj priredbi gimnazije odlučila je, da tako kaže, o njegovoj budućnosti. Neki drugovi, u prvom redu nastavnik Mladen Markov, smatrali su da ima glumačkog talenta i da bi trebao poći u glumačku školu. Već je bio određen za ugostiteljsku školu u Opatiji, no ovi drugovi su ga posavjetovali da pođe u glumačku školu. Nastavnik Markov ga je odveo u Zagreb i smjestio tamo, na što mu je trajno zahvalan. Završio je školu. Danas radi kao diplomirani dramski glumac u Narodnom kazalištu Pula.