Zbornik 50. obljetnice čuva tri autentična glasa prognanih učenika koji su 1991. i 1992. našli utočište u Bujama — kratku prozu učenice Nensi Štemberge i dva pisma zahvalnosti koja su bivši prognanici, nakon povratka u oslobođene gradove, poslali profesorima i ravnatelju škole. Zajedno tvore intimni triptih o progonstvu, sjećanju i dugotrajnoj zahvalnosti.
Nensi Štemberga prognanička je učenica koja je 1991. upisala drugi razred ekonomske škole u Bujama. Sljedeće godine, 1992., napisala je ovu kratku prozu — u njoj djevojka u hotelskoj sobi gleda televizijske slike svog razrušenog grada i pokušava zadržati sjećanje na svijet kakav je bio.
Tama je obavila grad svojim crnim plaštem.
Noć. Ulice su opustjele.
U sobi hotela još uvijek je upaljen televizor. Opet vijesti crne baš kao ova noć.
U hladnoj sobi djevojka sjedi i očima uprtim u ekran nastoji ostati budna. Slike se izmjenjuju: razrušeni gradovi i sela. Evo! Njen grad, njena ulica, poznata kuća. Njena kuća. Slika upravo strašna! Njena ulica. Koliko li je puta ovom ulicom prolazila žurno odlazeći u školu, vraćala se kući na topli ručak. Gleda ruševine koje su nekad bili nečiji domovi gdje su živjele sretne obitelji. Srušeni zidovi, dvorišta, osušeno drveće. U ovoj kući je naučila čitati i pisati, hodati i smijati se, naučila je voljeti i biti voljena. Ovdje u drugoj je živjela Anita, djevojka s dugom plavom kosom, a u ovoj Marko koji ju je svakoga dana dozivao s prozora. Gdje su sad oni? Jesu li živi? Što rade?
Slike na ekranu smjenjuju jedna drugu, a ona ne može izbrisati sjećanje. Rana je duboka i zna da je neće tako lako izliječiti. Sama u sobi hladnog hotela zatvorila je oči i poželjela samo na tren svoju sobu, svog plišanog medu, svoju staru bilježnicu, svoj spomenar.
Nakon završetka školske godine i povratka u oslobođene gradove, bivši su učenici prognanici pisali školi. Dva pisma uredništvo je uvrstilo u zbornik kao svjedočanstvo o tome što je bujska škola za prognanike zapravo bila.
Cijenjeni profesori Srednje škole „Vladimir Gortan" iz Buja,
Došao sam u Istru u Buje jer su nas potjerali oružjem JA i četnici. Primili ste nas vrlo uljudno, za nas sve prognane učenike to je bilo ugodno iznenađenje. Zamijenili ste nam i oca i majku i bili ste nam profesori koji su nam pomogli u svemu. Divimo se Vašoj humanosti. Ostajemo Vam vječno zahvalni. Doista ste pokazali izvanrednu humanost onda kad nam je bilo najviše potrebno.
Pozdravljam svoju razrednicu trećeg razreda matematičko-informatičke škole, Elviru Flego-Jović i ravnatelja Ivana Škoru.
Primite srdačan pozdrav iz SLOBODNIH VINKOVACA
Poštovani profesori i ravnatelju,
Javljamo Vam se iz Osijeka nakon povratka iz Srednje škole „Vladimir Gortan" Buje. Vratili smo se u Osijek puni tjeskobe i nesigurnosti. Ovdje smo pored četnika iz Baranje i Vukovara. Vratili smo se u svoj grad Osijek. Koliko god je teško, ostat ćemo ovdje u svome gradu Osijeku. Učinili su veliko zlo naši bivši susjedi Srbi. O tome Vam ne treba posebno pisati jer Vi sve o ovom domovinskom ratu znate.
Poštovani profesori i ravnatelju, naša generacija koja je bila u Bujama kao prognani učenici, pamtit će Vas dok smo živi jer ste nam pomogli kao naši najbliži roditelji. U najtežoj situaciji Vi ste nam bili i roditelji i profesori, bili ste i naša sigurnost. Mi nemamo dovoljno riječi za sve Vas. Vi ste naši idoli.
Kad smo morali napustiti naš Osijek, koji je napala JA s četnicima, bili smo, gotovo bez volje za život. Došli smo u hrvatsku Istru, nismo imale volje ići u školu. Došle smo u Srednju školu „Vladimir Gortan" u Buje, Vi ste nam vratili život. Zahvaljujući svim profesorima i ravnatelju škole, mi smo redovno završile treći razred matematičko-informatičke struke.
Želimo puno uspjeha učenicima i profesorima u radu.
sestre Andrea i Adriana Nađ