Na putu Dobrile i Mandića

Ivan Škoro, ravnatelj Srednje škole „Vladimir Gortan" u Bujama i urednik jubilarnog zbornika, kroničar je pedeset godina bujskog školstva. Tekst „Na putu Dobrile i Mandića" otvara citat hrvatskog biskupa i istarskog narodnog preporoditelja Jurja Dobrile i svjedočanstvo zastupnika Matka Mandića — dvojice koji su obilježili borbu za pravo Hrvata Istre na vlastiti jezik — a nastavlja se kronikom rađanja, seljenja i rasta prve i jedine srednje škole na Bujštini s hrvatskim nastavnim jezikom.

Škoro podsjeća da je zastupnik Istarskog Sabora Matko Mandić, na sjednici 16. listopada 1889. godine, upozoren da ne smije govoriti hrvatski. Mandić je odgovorio da će nastaviti, i ubuduće govoriti hrvatskim jezikom — materinskim jezikom kojim se služi većina pučanstva Istre.

Svečano otvaranje u Materadi (1946.)

Svečano otvaranje hrvatske gimnazije u Materadi (Juricani) bilo je 29. rujna 1946. godine. Autor naglašava da je narod Materade sagradio za svoje učenike hrvatsku školu — taj dan primljen je s oduševljenjem što učenici mogu pohađati nastavu u svojoj školi na svom jeziku. Škoro podsjeća da su decenijama vladajuća gospoda Hrvate smatrala nižim društvenim slojem i njihov jezik jezikom nižeg društvenog sloja. Svi oblici tlačenja i diskriminacije nisu pokolebali narod Materade da radosno proslave dan otvaranja svoje gimnazije.

Bilo je nazočno i veliko i malo, staro i mlado s cijele Bujštine. Škoro bilježi: dan 29. rujna 1946. pamti se i pamtit će se — povijesni je datum za hrvatski narod Bujštine.

Nastava je počela 1. listopada 1946. Bilo je jedno razredno odjeljenje s 33 učenika. Nastavu su izvodili direktor prof. Stanko Dodić i profesorica Neda Zgombić-Bonefačić. Direktor je premješten već 31. listopada 1946., a profesorica ostaje do 13. studenog iste godine. Od 13. studenog radio je Dušan Perhat, a od 6. do 17. siječnja 1947. sam Ante Banko, učitelj iz Materade. Hrvatska gimnazija u Materadi radila je do 27. veljače 1947.

Premještaj u Buje i prve godine (1947.–1950.)

Hrvatska gimnazija premještena je u Buje kao gospodarsko i političko središte. U Bujama je 3. ožujka 1947. otvoren đački dom jer pogodne zgrade u Materadi nije bilo. Đačko potporno društvo „Hrvatska đačka matica" i NO kotara Buje pomogli su pripremiti prostorije željezničkog kolodvora za učionice i sobe za smještaj učenika.

Nastava u hrvatskoj gimnaziji u Bujama počela je 5. ožujka 1947. Prvi nastavnici bili su direktor Rikard Mišurac i Anka Žitko. Potom su pristizali novi nastavnici — 17. ožujka Rudi Udijer, 20. ožujka Vesna Paut-Cerovac i Marija Grgin, a od 18. travnja do 23. svibnja radio je prof. Rudolf Bernardić. Od 10. svibnja počeo je raditi i Ante Crvelin, prof.

Zgrada željezničkog kolodvora nije imala dovoljno prostorija, pa je talijanska gimnazija školske 1947./48. ustupila tri učionice i zbornicu hrvatskoj gimnaziji. Godine 1948. „Hrvatska đačka matica" kupila je zgradu u središtu Buja i preuredila je za đački dom. Broj učenika se povećavao, pa su bile potrebne i dvije prostorije đačkog doma za razredna odjeljenja školske 1948./49.

Izgradnja nove zgrade (1948.–1951.)

Za područje Bujštine bilo je potrebno sagraditi novu gimnaziju jer se broj učenika povećavao iz godine u godinu. U Bujama se 1. prosinca 1948. sastalo povjerenstvo Istarskog NO koje je odredilo teren za gradnju. Izgradnju je preuzelo građevno poduzeće „Edilit" iz Kopra. Radovi su počeli u ožujku 1949., a nova zgrada dovršena je 1950.

Svečanost prigodom predaje i otvaranja bila je 29. studenog 1950. Na svečanosti su bili nazočni ministar prosvjete dr. Ivo Babić, potpredsjednik Sabora NRH Josip Šestan, predsjednik KNO Buje Anton Gorjan, sekretar KKKP Erminij Medica i predstojnik KO za prosvjetu Ivo Carić, koji je bio prvi govornik na svečanom skupu. Zadovoljstvo naroda Bujštine Škoro prenosi iz Spomenice „Deset godina Gimnazije Vladimir Gortan Buje":

Nastava u novoj zgradi počela je 10. rujna 1951. Početak te školske godine bio je u znaku burnih političkih zbivanja — zapadne sile su u ožujku 1951. Tripartitnom deklaracijom htjele predati ovo područje Italiji. No škola je nastavila raditi.

Razvoj i reforme (1951.–1996.)

Školske 1951./52. prvi put je otvoren četvrti razred gimnazije, nazvan prvi viši razred. Školske 1952./53. nije otvoren peti razred — dio učenika upućen je na školovanje u Zagreb, a drugi dio u stručne škole. Direktor Rikard Mišurac premješten je u Split, a za direktora izabran Ivo Carić. Školske 1953./54. donesena je odluka da se Gimnazija „Vladimir Gortan" Buje proširi na sve razrede.

Škoro kronološki prati sve važne promjene koje su uslijedile. Reformom srednjeg obrazovanja 1972. uveden je pripremni stupanj koji traje dvije godine i završni stupanj od jedne ili dvije godine. Gimnazija prestaje s radom školske 1978./79. Školske 1984./85. nestaje i pripremni stupanj. Godine 1990. nestaju Centri usmjerenog obrazovanja, a školske 1991./92. počinju se stvarati srednje četverogodišnje škole, gimnazije, tehničke, ekonomske i industrijske škole.

Škoro ocjenjuje da je reforma bila ideologizirana iz svih nastavnih predmeta i bila u funkciji obrane političkog sustava. Rezultati izobrazbe bili su zbog toga vrlo skromni. Ukinuta je gimnazija bez potrebe — loše posljedice reforme iz 1976./77. nazočne su, zaključuje autor, i danas. Reformi izobrazbe kao temeljnom nositelju društva treba pristupiti stručno, kvalitetno i profesionalno.