Mirjana Benjak jedina je autorica u Spomenici 20. obljetnice koja u njoj ima dva teksta — i to posve različita po tonu i obliku. U godini u kojoj je maturirala, Benjak je već pisala kao netko tko dobro vlada jezikom i osjeća ritam proze. Oba teksta zajedno čine intimni portret maturantice koja stoji na pragu između đačkog doma i velikoga svijeta.
Posljednji dan pred stepenicama
U prvom tekstu, »Sjećanja naša đačka«, Benjak opisuje jedan posve konkretan trenutak — stajanje pred stepenicama Gimnazije zadnji put, na kraju maturalne godine. Proza je intimna i lirska, gotovo kao dnevnički zapis.
Opisuje kako je na početku školovanja hodala »brzim i neujednačenim korakom«, kao da je neka snažna ruka vukla odozgo za vrat. Bila je zbunjena ali radosna. Zgrada je izgledala ogromna i nepristupačna. Sada, godinama kasnije, vraća se istim stepenicama i osjeća da ju zna — ali net tom nježnošću koja pomalo iznenađuje i samu je. Polako shvaća da je ta zgrada s velikim lukovima bila istovjetna s njezinom mladošću, sa snatrenjem i sa nečim što bi se moglo nazvati vjerom da se može nešto tražiti u životu.
Možda sam tek tada rekla da je ta zgrada bila istovjetna s mojom mladošću, snatrenjima, sanjarenjima i nečim što bi se moglo nazvati vjerom da se može nešto tražiti u životu.
— Mirjana Benjak, "Sjećanja naša đačka"Oproštaj koji se odgađa
Benjak opisuje i kako će se ona i njezini vršnjaci ponašati nakon mature — pretvarati će se da su imuni pred naletom sjećanja na prozore, na brojnike, sinuse, imperative i akceleratoare, na one časove pušenja i razgovora, na zajedničke zadaće. Jednostavno će mahnuti rukom i reći: »Sitnica za nas.« Uperiti će pogled iznad glave i uroniti u novi grad, pokušavajući potisnuti misli o tome da je ikad postojala ta zgrada u kojoj su rasli.
Ali u tom trenutku, sa žmirkavim očima pod proljetnim suncem, osjeća da je nešto boli — samo ne zna gdje. Zgrčila je lice i šake, na tren. Stajala je podno stepenica, leđima okrenuta bijelom zdanju i osjećala ga ogromnim. To je cijeli tekst — kratka, ali snažna minijatura o rastanku koji se ne može do kraja prihvatiti.
Monolog u zagradama
Drugi tekst, »Sjećaš li se?«, posve je drugačiji — duhovit, brz, fragmentaran. To je nizanje misli, pitanja i asocijacija koje jednoj maturantici prolaze kroz glavu pred rastanak. Benjak piše u toku svijesti, bez reda, bez logičnog slijeda — baš kao što misli zaista i teku.
Tekst počinje gotovo kao razgovor: »Blago vama. Nemoj misliti da te tamo čeka med i mlijeko.« Potom brzo prelazi u seriju fragmenata — pozdrav drugu profesoru, pitanje o filmu, sjećanje na Marka koji je pozdravio, ponuda marendle, ključevi od »Glembajeva«, visoke štikle koje više nisu u modi, povjerljivi razgovori... sve to u jednom dahu, gotovo bez interpunkcije.
Škola kao mozaik trenutaka
Ono što Benjak postiže tim fragmentima jest portret jedne generacije — ne kroz velike događaje i važne datume, nego kroz sitnice koje jedino đaci prepoznaju. Nema na satu (nisi redar, šuti), nema na satu Martića, Popovića drugi sat — kod zubara. Gdje su ti papuče, otvori prozore, ljude, zastori, dijafilm, nema ispitivanja. Jesi li vidio tko je glavni, IV razred, pa naravno, gol iz nemoguće pozicije...
A na kraju jedan veliki susret, Bujsko veče (gimnazijsko) pod parolom »Sjećaš li se?«
— Mirjana Benjak, "Sjećaš li se?"Tekst završava najavljenim susretom generacije pod motom »Sjećaš li se?« — kao da cijeli taj tok misli i asocijacija zapravo i jest priprema za taj susret, za trenutak kad se sva ta sitna sjećanja izreknu naglas, u prostoriji punoj bivših soškolaca koji jedni drugima kažu: da, sjećam se.
