Tekst Maria Škrinjara otvara rubriku Uspomena u Spomenici 20. obljetnice. Pišući iz Beograda, gdje je tada bio na studiju, Škrinjar se vraća u dane provedene u klupama bujske Gimnazije s osjećajem koji sam opisuje kao malo sentimentalan — ali i dubokim uvjerenjem da je ta sentimentalnost opravdana. Jer te su klupe, kaže, bile mjesto gdje se od dječaka postaje čovjek.
Čast i sreća pisanja
Škrinjar počinje gotovo ceremonijalno — ističe da mu je velika čast i sreća što mu se pruža prigoda evocirati uspomene iz gimnazijskih dana baš sada, povodom ovog velikog jubileja. Ta uvodna rečenica nije prazna fraza — ona otkriva temeljni ton teksta: iskrenu zahvalnost bivšeg učenika koji se, prošavši kroz visoko školovanje i studij u velikom gradu, osvrnuo i shvatio koliko mu je bujska Gimnazija dala.
Ono što je nekoć moglo izgledati kao malo mjesto s malom školom, iz perspektive studenta koji se nosi s fakultetskim gradivom dobiva sasvim drugu dimenziju. Znanje stečeno u Bujama — kaže Škrinjar — pokazalo se solidnim temeljem. Nikada za vrijeme studija nije osjetio nedostatak srednjoškolskog znanja, a to je, kako sam primjećuje, velik problem za mnoge studente koji u prvim godinama studija padaju upravo zbog slabe pripreme.
Mladost, igra i ozbiljnost
Škrinjar se prisjeća sebe i svojih vršnjaka kao mladih, veselih, sklonij igri i zabavi — ali i marljivih đaka. Gymnasium, etim. grčki: mjesto vježbanja tijela i uma — ta se dvostrukost osjećala i u Bujama. Upravo u Gimnaziji stečene su, kaže, radne navike koje su mu poslije dobro poslužile. Nije to bila samo apstraktna priprema za fakultet — bila je to škola discipliniranog mišljenja, ustrajnosti i odgovornosti prema poslu.
Baza znanja koju smo stekli u našoj Gimnaziji više je nego solidna, jer tokom mojih studija nikad nisam osjetio nedostatak srednjoškolskog znanja — a da je to i te kako veliki problem za celo naše školstvo, može se zaključiti iz slabog uspeha većine studenata upravo na prvim godinama studija.
— Mario ŠkrinjarPrijatelji kojih se ne zaboravlja
No Škrinjar ne ostaje samo na akademskom. Ono što najsnažnije provijava kroz njegov tekst jest sjećanje na ljude — na prijatelje s kojima je četiri godine najljepše mladosti dijelio radosti i poteškoće. Nije, kaže, u tom životu bilo samo radosti, ali su i manji i veći problemi — zahvaljujući nesebičnoj pomoći i dragocjenim savjetima profesora — bivali prebrođeni, donoseći s tim dragocjena iskustva.
Taj naglasak na kolektivu, na zajedničkom životu đačkih dana, tipičan je za generaciju koja je odrastala u posebnim uvjetima Bujštine pedesetih godina — u malom gradu gdje je Đački dom bio nešto više od mjesta spavanja, gdje su svi poznavali sve, gdje su dramske probe i sportske utakmice bile isto tako važne kao i ponavljanje lekcija.
Tekst Maria Škrinjara otvara rubriku Uspomena
Škrinjar nije samo nostalgičar. Nakon hvale škole i nastavničkog kolektiva, on jasno formulira i obvezu koja iz toga proizlazi: upravo zato što je Gimnazija toliko dala, od bivših đaka se i dalje zahtijeva sve više. Kao i mnogi drugi đaci, i on sam nastojao je biti što vrjedniji student, odnosno radnik. Koliko je u tome uspio, ne želi sam suditi — ali obećava da će i dalje nastojati biti onakav čovjek i radnik, kako su ga u ovoj Gimnaziji učili.
Ta završna rečenica, naizgled skromna, zapravo je najjači kompliment koji bivši učenik može uputiti svojoj školi. Ne hvali je zbog titule, diploma ili statistike — hvali je zbog toga što je oblikovala čovjeka.
Čestitka i pozdrav
Tekst završava jednostavno i srdačno: Škrinjar želi čestitati radnom kolektivu i svim đacima 20-godišnjicu rada Gimnazije te im poželiti puno uspjeha u daljem radu. Nema patetike, nema velikih gesta — samo topla, iskrena zahvalnost čovjeka koji zna odakle dolazi.