Sjećanja ostaju i traju — Popisi maturanata

U svom prigodnom osvrtu povodom 40. obljetnice srednje škole u Bujama, autor Vlado Marin donosi duboko promišljanje o povijesti, sadašnjosti i neizvjesnoj budućnosti ove obrazovne ustanove, koja danas broji više od sedamsto učenika. Sjećanja kao most između generacija Marin se uvodno osvrće na protok vremena i fenomen školskih uspomena. Citirajući peruanskog pisca Marija Vargasa Llosu o čovjekovoj stalnoj potrazi za srećom kroz maštu i lijepa sjećanja, autor naglašava da svako ime s popisa bivših maturanata nosi snažnu životnu priču. Ti su učenici, zajedno s radnicima škole, stvarali svakodnevicu koja je danas postala povijest Bujštine. Autor opisuje srednjoškolske dane kao ključno razdoblje fizičkog i moralnog sazrijevanja – vrijeme preplavljeno emocijama, ali i prvim ozbiljnim obvezama, tisućama lekcija i strahom od ocjena. Marin primjećuje i jedan životni paradoks: iako bi većina bivših učenika danas vjerojatno pala na školskim ispitima, upravo je to zaboravljeno školsko znanje temelj na kojem počiva njihova današnja stručnost. Kroz analizu popisa generacija, Marin podsjeća na ključne promjene u školstvu, izdvajajući posljednju generaciju bujske gimnazije, ali i uspješne generacije odgajatelja koje su godinama punile lokalne vrtiće, čime su se otvorila vrata kasnijem razvoju tehničkih struka poput strojarstva, elektrotehnike i informatike. Kritika društvene pasivnosti i apel za budućnost Središnji dio Marinova teksta donosi oštru, ali dobronamjernu kritiku lokalnoj zajednici. On upozorava da povremena javna izdvajanja i prigodne čestitke ne rješavaju stvarne probleme škole. Primjećuje da interes roditelja i javnosti za školu traje samo dok su djeca u njoj, nakon čega škola ostaje zaboravljena. Kada bivši učenici danas prođu hodnicima, zatiču prostore koji izgledaju jednako kao nekada, samo starije i zapuštenije. Marin zaključuje dramatičnim apelom: u postojećim, neadekvatnim uvjetima, obrazovanje kadrova u osam struka i dvadesetak zanimanja graniči s nemogućim. Umjesto čuđenja nad padom kvalitete profesionalnog obrazovanja, on poziva cijelu Bujštinu na akciju. Kao rješenje nudi primjer susjednog Poreča i predlaže uvođenje samodoprinosa za obnovu zgrade i opremanje programa, kako bi škola svoju 50-godišnjicu dočekala kao ustanova na ponos lokalnog gospodarstva i budućih generacija.