Izvorna verzija teksta napisana je na talijanskom jeziku. Prikaz koji slijedi donosi sadržaj članka u trećem licu.
Lucio Lubiana u svom tekstu donosi pregled sedamnaest godina rada talijanske sekcije buješkog centra — od njezinih pionirskih početaka 1970. do školske godine 1986/87. u kojoj se obilježava četrdeseta godišnjica cjelokupnog srednjoškolskog obrazovanja na Bujštini.
Osnivanje i prve godine
Autor podsjeća da je talijanska sekcija — tada nazvana Scuola media generale italiana — otvorena 6. rujna 1970. s ciljem da obrazuje generacije koje su željele nastaviti školovanje na talijanskom jeziku nakon završene osmogodišnje obvezne škole. Osnivanjem te škole popunjena je višedesetljetna praznina: dotad su učenici iz Buja koji su završavali talijansku osnovnu školu morali odlaziti u Kopar, Rovinj ili Rijeku, s neprikladnim trošenjem energije i financija. Lubiana ističe da je osnivanje postalo moguće zahvaljujući angažmanu bivših voditelja Circola di cultura — danas Zajednice Talijana — uz presudnu podršku lokalne politike.
Prve godine bile su skromne: od nastavnog kadra, samo su prof. J. Mihovilović i S. Vascotto bili stalno zaposleni. Svi ostali organizacijski i kadrovski izazovi rješavani su uz pomoć poduzeća, Skupštine općine i Unione degli Italiani dell'Istria e di Fiume. Do 1987. broj stalnih nastavnika narastao je na 22, uz brojne vanjske suradnike iz lokalnih poduzeća — Digitrona, Istra-auta i Istraturista.
- 185 učenika u 15 razreda
- 5 stručnih smjerova: automehničar, dopisnik s inozemnim tržištem, elektroničar, konobar, kulturno-artistički
- 22 stalna nastavnika + vanjski suradnici iz poduzeća
- Osnivanje: 6. rujna 1970.
Rast i izazovi
Lubiana ne prešućuje ni poteškoće. Masovna školarizacija sedamdesetih godina povećala je broj učenika, ali je donijela i snižavanje kvalitete nastave i kroničan nedostatak prostora. Nastavnici su morali prilagoditi metode novoj stvarnosti i uvesti nova didaktička sredstva. Uz redovnu nastavu, angažirali su se i u izvannastavnim aktivnostima: organizirali su književne večeri, izložbe, sudjelovali na natjecanjima u okviru Lege Ginnastica e Sportiva i srodnih manifestacija.
Suradnja s talijanskim školama Istre i Furlanije-Julijske krajine tekla je posredstvom Unije Talijana i pedagoškog savjetnika za talijanske škole buješkog i koparskog područja, prof. D. Groppija. Ta je suradnja, prema Lubiani, bila osobito vrijedna za učenike, kojima je pružala priliku za upoznavanje, sklapanje prijateljstava i razmjenu iskustava s vršnjacima s druge strane granice.
Studijska putovanja u Italiju
Autor posebno apostrofira studijska putovanja koja su svake godine organizirali Unione degli Italiani i Università Popolare di Trieste. Cilj tih putovanja bio je dvojak: proširiti teorijsko i praktično znanje učenika i nastavnika, ali i produbiti jezičnu kompetenciju i pričvrstiti tradicionalne veze prijateljstva između mladih dviju susjednih zemalja. Na tim su putovanjima posjećivali pogone kao što su Grande Motori i Stock, Tehnički institut „A. Volta" u Trstu, Alberghiero di Marina d'Aurisina, Astronomski opservatorij u Trstu i Računski centar Sveučilišta u Trstu.
Škola kao mjesto susreta kultura
U završnom dijelu Lubiana ističe ono što smatra najvećom vrijednošću ove škole: postala je točka susreta različitih nacionalnosti, Talijana i Hrvata, koji zajedno stvaraju klimu suživota. Početne organizacijske teškoće davno su prevladane, a škola je danas, prema autorovim riječima, otvorena za inovaciju, dijalog i razmjenu — ujedno i institucija koja budućim radnicima daje, uz stručnu spremu, i zreliju i humaniju ocjenu vlastita školskog iskustva.