Povodom 20-godišnjice osnivanja gimnazije »Vladimir Gortan«, predsjednik Skupštine općine Buje Lino Šepić uputio je svečanu čestitku kolektivu škole. U svom tekstu, Šepić jubilej smješta u širi povijesni kontekst — ne govori samo o školi, već o cijelom narodu koji je kroz stoljeća morao izboriti pravo na vlastiti jezik i obrazovanje.
Dug put do slobode i prosvjete
Šepić podsjeća da je narod Bujštine kroz povijest živio pod nizom tuđinskih vlasti — mletačke, habsburške i naposljetku fašističke — koje su svaka na svoj način koristile nepismenost i kulturnu zaostalost kao instrument društvene i ekonomske kontrole. Fašizam je išao najdalje, primjenjujući nasilne metode denacionalizacije, ali je time samo pojačao otpor naroda. Taj otpor kulminirao je narodnooslobodilačkom borbom, koja je Bujštini koštala oko 500 života.
Škola kao kruna oslobođenja
Odmah po oslobođenju, narod se pobrinuo za učitelje koji su dolazili iz ostatka Hrvatske — smještao ih je i hranio s istom brigom kojom je u ratu zbrinjavao borce. To, ističe Šepić, govori koliko je žeđ za obrazovanjem bila duboka i iskrena. Upravo iz te žeđi niknula je Gimnazija »Vladimir Gortan« — najprije u Materadi, a potom u Bujama — koja je za dvadeset godina postala, kako autor kaže, tvornica kadrova: odgojila je generacije ekonomista, liječnika, profesora, veterinara, pravnika i inženjera koji su se vraćali raditi u rodni kraj.
Neki ljudi tu našu Gimnaziju nazivaju tvornicom kadrova, a ona takav epitet zaslužuje, jer je kroz 20 godina njenog postojanja dala našoj privredi, prosvjeti i našoj društvenoj sredini uopće, vrlo bogat kadrovski potencijal.
— Lino ŠepićSamokritika i pogled naprijed
Šepić ne izbjegava ni samokritiku — otvoreno priznaje da su u proteklim godinama općinska tijela ponekad zanemarivala potrebe škole i tretirala je kao problem umjesto kao vrijednost. Pred jubilejom su to ispravili zajedničkim naporima svih privrednih i društvenih faktora triju bujskih općina. Ta digresija trebala bi, poručuje, poslužiti kao trajna opomena o odgovornosti prema zajedničkim dobrima izgrađenim žrtvom i trudom radnih ljudi Bujštine.
Tekst završava pogledom prema budućnosti — smještena u monumentalnoj zgradi koja dominira nad Bujštinom, škola bi trebala i dalje bditi nad kulturom, prosvjetom i napretkom toga kraja. Jubilej nije povod za zadovoljstvo, nego poticaj za još plodonosniji rad.