Uz 20-godišnjicu bujske Gimnazije

Josip Mihovilović u svom tekstu za Spomenicu 20. obljetnice pruža najopsežniji i najcjelovitiji pregled dvadeset godina rada Gimnazije »Vladimir Gortan«. Autor koji je cijeli radni vijek proveo na Bujštini piše s intimnim poznavanjem i privrženošću — ne iz pozicije vanjskog promatrača, nego kao sudionik onih istih događaja koje opisuje.

Polazište: oslobođenje i žeđ za znanjem

Mihovilović svoju priču ne počinje 1946. nego mnogo ranije — u višestoljetnoj povijesti naroda koji su tuđinski gospodari namjerno držali u nepismenosti. Od Mlečana i Habsburgovaca do fašizma, kulturna zaostalost bila je politički instrument. Fašizam je to doveo do krajnosti, ali je time samo napunio čašu gnjeva do vrha. Iz te akumulirane patnje i oslobodilačke borbe — koja je Bujštinu stajala oko 500 života — rodilo se i ono što Mihovilović opisuje kao neviđenu žeđ za znanjem: narod koji je sam hranio i zbrinjavao prve učitelje jednako kao što je za rata štitio partizanske borce.

Rađanje škole: od Materade do Buja

Oblasni NOO za Istru donio je već krajem 1945. odluku o osnivanju niže gimnazije s hrvatskim nastavnim jezikom na Bujštini. Škola je svečano otvorena 29. rujna 1946. u Materadi — na istom mjestu gdje su fašisti 1921. zapalili Družbinu školu, a gdje su do kasno u noć glagoljaši čuvali obrede na staroslavenskom jeziku. Simbolika je bila namjerna i duboka.

Već na kraju prvog polugodišta učenici su priredili javnu predstavu, svladavši ogromne jezične poteškoće u rekordnom vremenu. U veljači 1947. škola se seli u Buje, u prostore bivše željezničke stanice, a s njom se otvara i Đački dom. Od školske godine 1947/48. nastava se odvija u zgradi talijanske škole, dok se u ožujku 1949. počinju kopati temelji nove zgrade.

Nova zgrada i kulturni procvat (1950.–1954.)

Nova zgrada otvorena je 29. studenog 1950. pred više od 6.000 građana Bujštine i visokih uzvanika, uz primanje imena Vladimira Gortana. Škola paralelno s rastom razvija i iznimno bogat kulturni i sportski život — pjevački zbor, dramsku grupu i sportske sekcije. Učenici nastupaju po cijeloj Bujštini, u Kopru, Puli i Rijeci, a organiziraju i turneje koje ih vode do Duge Rese, Karlovca, Zagreba i Varaždina, zatim po Dalmaciji, a potom na relaciji Ljubljana—Beograd—Sarajevo—Dubrovnik.

Poseban i nezaboravan trenutak bio je posjet predsjednika Tita Bujama 1954., kada je Gimnazija bila jedna od središnjih točaka posjeta. Iste godine, u jeku Tršćanske krize, cijelo Nastavničko vijeće i stariji učenici prijavljuju se kao dobrovoljci za obranu Bujštine.

Teško desetljeće: između opstanka i zanemarivanja (1958.–1966.)

Mihovilović ne skriva ni najtežu fazu u životu škole — godine između 1958. i 1962., kada je njezino zatvaranje ozbiljno razmatrano. Broj učenika pao je na svega 56, a materijalni uvjeti bili su alarmantni. Godišnji izvještaji toga doba zvuče kao litanija neriješenih problema: nema gimnastičke dvorane, zbirke su oskudne, nastavnici se stalno mijenjaju jer nemaju riješeno stambeno pitanje, krov prokišnjava. Listom: »Hitno treba popraviti krov.«

Škola ipak opstaje — zahvaljujući volji birača koji su odbili njeno zatvaranje — i polako se stabilizira. Od 1962. broj učenika počinje rasti, a nastavnički kadar se ustaljuje.

Jubilej i pogled naprijed

Na proslavi dvadesetogodišnjice Mihovilović bilježi da je škola prebrodila krizu i da broj učenika sigurno raste prema 200. No upozorava i da rast donosi nove probleme — prostorni kapaciteti su pretijesni, a akcijom oko jubileja tek su napravljeni prvi koraci u rješavanju zaostalih materijalnih problema, financijski izraženi na oko 40–50 milijuna starih dinara.

Ipak, autor završava optimistično. Škola je, unatoč svim teškoćama, dala liječnike, inženjere, nastavnike, ekonomiste i fakultetske asistente — prve domaće intelektualce koji su se vraćali raditi na Bujštinu. To je, poručuje Mihovilović, njezina najveća vrijednost i najbolja osnova za budućnost.