Prof. Elio Mohorović, direktor Centra usmjerenog obrazovanja, u svom tekstu analizira dvanaest godina suradnje buješkog centra s privredom — od prvih, jednosmjernih oblika posuđivanja prostora i stručnjaka, do sve zrelijih neposrednih odnosa koji školu i radne organizacije čine ravnopravnim partnerima u planiranju kadrova.
Reforma i nova koncepcija
Mohorović podsjeća da su temelji reforme postavljeni nakon Rezolucije X. kongresa SKJ, koja je definirala ključne koncepcijske postavke: ukidanje dualizma u obrazovanju, vertikalno povezivanje u usmjerenom obrazovanju i uključivanje škola u jedinstveni sustav udruženog rada. Neke su škole — osobito one u većim urbanim sredinama — bile povezane s radnim organizacijama još i ranije, pa im reforma nije donijela osobitu novinu. Na Bujštini, specifičnoj mikroregiji s dvadesetak tisuća stanovnika i raznolikom privredom, situacija je bila drukčija: veza škole i udruženog rada trebala se izgraditi gotovo od temelja.
U tom kontekstu autor citira Milana Ratkovića i njegovu knjigu „Organizacija usmjerenog obrazovanja", koja kao preduvjet uspješne reforme navodi takvu organizaciju rada u kojoj obrazovne i proizvođačke organizacije djeluju skladno, dopunjavaju se i zajednički osiguravaju realizaciju dogovorenih odgojno-obrazovnih procesa.
Centar i privredni partneri
Autor navodi da je u prosjeku posljednjih desetak godina kroz centar godišnje prolazilo oko 700 redovnih učenika. Zbog posebnih uvjeta života i rada na Bujštini, 1977. su u okviru RO formirani dva OOUR-a — jedan s hrvatskim i jedan s talijanskim nastavnim jezikom. Danas Centar zapošljava 76 stalnih radnika, a u izvođenju programa sudjeluje još dvadesetak stručnjaka iz materijalne proizvodnje. Karakter škole polivalentan je: u prosjeku se izvodi osam različitih programa struka, a u oba OOUR-a ukupno dvanaest.
Početni oblici suradnje bili su jednosmjerni — radne organizacije ustupale su prostor za praktičnu nastavu i stručni kadar, bez jasnog interesa za školovanje vlastitih kadrova. S vremenom su sklopljeni formalni ugovori o međusobnoj suradnji, koji su regulirali i doškolovanje i prekvalifikaciju zaposlenih i redovno školovanje s ugovornom obvezom dolaska u matičnu RO.
- Digitron
- Istraturist
- Elegant
- Proleter
- Feroplast
- Buje-export
- Istra-auto
Od slobodne razmjene rada prema neposrednim odnosima
Mohorović kritički ocjenjuje da slobodna razmjena rada posredovanjem SIZ-ova usmjerenog obrazovanja nije u dovoljnoj mjeri stimulirala ukupni proces — dijelom zbog ograničenih sredstava SIZ-ova, dijelom i zbog toga što su centri dozvoljavali da im se rad vrednuje prema kriterijima SIZ-a, a ne prema stvarnoj vrijednosti. Radi prevladavanja te situacije pristupilo se realizaciji neposrednih odnosa: škola dolazi do kvalitetnijih sredstava, a radna organizacija stječe veći utjecaj na programsku orijentaciju centra. Na taj način, kako Mohorović ističe, škola ostvaruje otprilike 30 posto prihoda kroz neposrednu razmjenu rada.
U neposredne odnose Centar je pristupio s RO „Istraturist" iz Umaga 1986. i s RO „Digitron" 1987. Karakteristike takvog odnosa su izravno plaćanje obrazovnih usluga, jasno utvrđen plan i program te raznovrsnost suradnje. Mohorović ocjenjuje dosadašnje rezultate vrlo pozitivnima, ali upozorava da za ovakve odnose moraju biti ispunjene određene pretpostavke — prije svega zajedničko planiranje ukupnih potreba kadrovske reprodukcije. Bez toga, udruženi rad neće imati potrebne kadrove, a škola će i dalje obrazovati one koje je sama sposobna osposobiti, bez obzira na stvarne potrebe privrede.
Uvjet uspjeha: zajednički plan
U zaključku Mohorović naglašava da se socijalistički preobražaj usmjerenog obrazovanja na samoupravnoj osnovi može ostvariti jedino onda kada udruženi rad bude u stanju prihvatiti ulogu koja mu je temeljnim postavkama reforme i dodijeljena. Perspektiva neposrednih odnosa uvjetovat će perspektivu usmjerenog obrazovanja u cjelini — ali samo ako i privredni partneri i škola zajednički planiraju kadrovske potrebe, umjesto da svaki od njih radi prema vlastitoj logici.