Branko Vidović nastavnik je koji je u Buje stigao u jesen 1955. — s koferom i kišobranom kao jedinom imovinom, kaže uz osmijeh — i ostao punih dvanaest godina. Njegov tekst za Spomenicu nije svečarski niti patetičan. To je intimna, mjestimice duhovita ispovijest čovjeka koji je u maloj sredini pronašao nešto što se rijetko pronalazi: smisao rada, vezu s mjestom i ljude koji su mu ostali dragi.
Dolazak u nepoznato
Vidović opisuje kako je u jesen 1955. krenuo prema Bujama s geografskom kartom u glavi, ali s malo stvarnih predodžbi o tome što ga čeka. Uz svu geografsku orijentaciju mislio je da do Buja neće stići — malo mjesto, daleko od svega, na rubu tadašnje Jugoslavije prema Slobodnom Teritoriju Trsta. Pomalo ga je smetao i kišobran koji je sa sobom nosio, kao simbol nespremnosti za nešto novo i nepoznato.
No prvi dojam po dolasku iznenadio ga je. Drug Carić, tadašnji direktor, pokazao mu je vrata učionice u koju je ušao prvi put. A tamo — već zreli učenici koji su 1956/57. prvi maturirali. Vidović je s njima polagao pravi ispit zrelosti. Toliko su mu bili dragi, kaže, da bi im dao petice samo zato što su danas nastavnici, ekonomisti, inženjeri i vrijedni građani. Navodi ih i po imenima: Pečanić, Tomaić, Krožila, Papo, Jurišević, Kolić, Benolić — samo neki od 156 maturanata naše škole.
Dvanaest godina, jedanaest generacija
U jubilarnoj godini školu završava jedanaesta generacija maturanata — a prva proslavlja desetogodišnjicu. Vidović tu matematiku navodi s vidljivim ponosom: jedanaest maturalnih zabava, jedanaest matura, isto toliko maturalnih večeri, jedanaest službenih i ljudskih rastanaka. Svaki od tih rastanaka bio je poseban — jer su to bili mladi ljudi koje je on pratIO od prvih koraka u prvom razredu do posljednjeg dana u školi.
Znam da da li bih mogao negdje raditi osim na Gimnaziji u Bujama. Bio bih zadovoljan kad bih ovakav prilog mogao napisati i povodom tridesetogodišnjice Gimnazije... i više od toga.
— Branko VidovićAnegdota koja govori više od statistike
Vidović svoja sjećanja ne gradi na podacima i kronologiji — nego na ljudima i trenucima. Jedan od najdražih opisan je s laganom ironijom: bivši učenik Legović Danilo, koji je jednom posjetio Vidovića i rekao mu: »Dođite kod mene u ordinaciju, profesore.« Vidović mu je odgovorio: »Ne, ni za živu glavu. Što bi bilo da se ti za vrijeme brusenja mojih zubiju sjetiš kojeg neprijatnog sata iz geografije!« Oba su znali da je to samo šala. Takvi su trenuci, kaže Vidović, prava nagrada za nastavnički rad — bivši učenici koji se vraćaju, razgovaraju, čestitaju Novu godinu.
Što znači biti nastavnik u Bujama
Vidovićev tekst ima i jednu širu dimenziju — on, naime, ne piše samo o školi, nego o specifičnom iskustvu rada u maloj sredini koja je u to vrijeme bila iznimno živahna i politički angažirana. Bujština pedesetih i šezdesetih godina nije bila mirna provincija — bila je poprište borbe za priključenje Jugoslaviji, potom mjesto intenzivne izgradnje i kulturnog preporoda. Škola je bila u samom središtu svega toga.
Nastavnici koji su dolazili izvana morali su se uklopiti brzo — jer je zajednica od njih očekivala aktivno sudjelovanje, ne samo podučavanje. Vidović je to prihvatio i, čini se, nikada požalio. Dvanaest godina u Bujama oblikovala su ga jednako koliko je on oblikovao generacije učenika koji su prošli kroz njegove satove geografije.
Pozdrav i nada
Tekst završava Vidovićevom toplom željom: bio bi zadovoljan kad bi ovakav prilog mogao napisati i povodom tridesetogodišnjice Gimnazije — i više od toga. U tom jednostavnom iskazu krije se sve — privrženost školi, vjera u njezinu budućnost i osobna zahvalnost za dvanaest godina koja su mu dala više nego što je sam doprinio. Upravo je ta skromnost ono što tekst čini posebno dojmljivim.