Tekst Anđelka Benolića jedan je od najljepše napisanih u cijeloj Spomenici. To nije ni kronologija ni hvalospjev — to je kratka literarna proza o povratku u poznato mjesto, o sjećanju i o jednom čovjeku koji postaje simbol nekog davnog, nepovratnog vremena. Taj čovjek je Andrija — podvornik Gimnazije, kojeg Benolić naziva komandantom.
Povratak i prvi dojam
Benolić opisuje kako se, vraćajući se u Buje poslom ili željom, uvijek veseli šetnji stepenicama prema Gimnaziji. Zgrada stoji bijela i ponosna, s uzvisine kao galeb na zelenoj pučini, širi pogled po Bujštini. Uz nju visoka stabla koja su brižljivo njegovala ruke podvornika — stabla pod kojima su generacije đaka provodile odmore, između kojih su se jurilo i smijalo, uz čije su deblo sjedili i čitali.
Panorama Buja iz tog kuta uvijek ga gane: stari gradić, zvonik, crkva, napuštena zgrada stare gimnazije gdje su pohađali prve razrede, visoke stambene zgrade nastavnika s još uvijek čistim pročeljima i jarko crvenim krovovima. Slika nekoć urezana u podsvijest, gotovo istisnuta vremenom, vraća se na površinu sjećanja — piše Benolić.
Andrija — komandant koji sve zna
U školi ga dočekuje uobičajena buka i živahnost — djeca, nastavnici, hodnici puni glasova. I usred svega toga, sa svežnjem ključeva u rukama, namrgođen i proćelav u plavoj mornarskoj majici, stoji podvornik Andrija. Kao kapetan na komandnom mostu velikog broda, izdaje komande, ljuti se, dovikuje nešto nekom nestašku koji juri hodnikom. Blago, molećivo, rutinirano. Usprkos njegovoj blagosti i strpljenju, svi ga poštuju i slušaju, privučeni pogledima koji nalikuju na stroge komande.
U osmijehu starog »komandanta« osjetih povratak u prošlost. U njegovim riječima osjećala se nostalgija za »starim vremenima«, kako on to reče, vremenima kad je u ovoj zgradi bilo mnogo manje djece, kad nije bilo toliko buke, niti su se čuli moderni plesovi i pjesme.
— Anđelko BenolićŠetnja kroz školu i razgovor o stablima
Andrija ga vodi u tzv. »gornji dom« — na prvi kat, gdje je mir i red, gdje su gimnazijalci nekako ozbiljniji i šutljiviji pred kraj godine. Zastaju pred prozorima, dugo promatraju okolinu: visoke topole koje se savijaju na vjetru i borove što se crne u žutoj travi. Andrija usput broji presahle lipe i borove, navodeći za svako stablo po jedno ime — bivšeg učenika koji ga je posadio u akciji pošumljavanja.
Pokazuje mu i »njegovo« stablo. Benolić ne može a da se ne potužiti što ga je podvornik zapustio jer je lijepo ošišano i okopano. Na rastanku, uz stisak ruke i dobre želje, Andrija se raspituje o čitavoj generaciji bivših učenika — o Vladi, sadašnjem nastavniku, Branku, mašinskom inženjeru, Gracijeli, liječnici, Vjekoslavi, Stipi, inženjeru, Antonu, ekonomisti i još mnogo drugima. Imena mu naviru brzo, sama od sebe — kao da ih nikad nije zaboravio.
Andrija kao živa kronika škole
Benolić se uvjerava da Andrija poznaje svakoga tko je ikad pohađao tu školu — ne samo po imenu, nego i po razredu, zanimanju, broju djece, mjestu rada i stanovanja. Taj čovjek koji nikada nije sjedio u klupama, koji nikad nije polagao ispite, čuvar je jedne žive kronike škole kakvu ne bi mogao napisati ni jedan povjesničar.
Dok se udišući svježi proljetni zrak spušta stepenicama prema gradu, Benolić razmišlja o tim danima i tim ljudima. Osjeća u tom trenutku da su to bili najljepši dani njegove mladosti. Još se jednom osvrće na bijelu zgradu raširenih krila — čini mu se još većom i čvršćom nego što je bila. A dobri podvornik Andrija, iako već oronuo i u godinama, bio je veseliji i živahniji nego ikad.