Završni dio Spomenice 30. obljetnice donosi dva različita ali tematski komplementarna sadržaja: tekst o omladinskoj organizaciji Centra — njezinom stanju, problemima i reorganizaciji — i zbor učeničkih literarnih radova koji su nastali u istom školskom okruženju. Dok se omladinska organizacija bavi kolektivnim i političkim, literarni radovi govore o individualnom i intimnom: o gradu koji umire, o ulici u predvečerje, o ljubavi, o domovini, o kišnim jutrama, o smislu živjeti na ovom komadu istarskog tla. Zajedno, ova dva sadržaja daju sliku generacije koja je 1977. sjedila u bujskim klupama.
Omladinska organizacija Centra — Mnogo toga stoji pred nama
Ljubica Popović i Slavko Juraga, autori teksta o omladinskoj organizaciji, polaze od Titove poruke upućene omladini na IX. kongresu SSO Jugoslavije — "Starije generacije su izvršile velik dio revolucionarnog preobražaja društva. Ali, mnogo toga stoji pred vama." — i od nje grade cjelokupnu analizu stanja omladinske organizacije u Centru.
Ono što opisuju nije idealizirano stanje — to je iskrena dijagnoza. U Centru, kao i u mnogim sličnim organizacijama, omladinska organizacija predugo je funkcionirala na razini rukovodstva, a ne kao masovna baza učeničkog sudjelovanja. Akcije su bile vapaji i nemoćni zahtjevi, a ne programi s konkretnim sadržajem i metodama rada. Ranijom organizacijom 700 učenika nije moglo neposredno iznositi svoja mišljenja — iza učeničke samouprave najčešće je stajalo omladinsko rukovodstvo koje se ponašalo subjektivno.
Odgovor na taj problem bila je reorganizacija KSSO Centra u tri osnovne organizacije: OO SSO učenika škola s talijanskim nastavnim jezikom, OO SSO učenika opće srednje škole i OO SSO učenika završnih razreda. Svaka ima predsjedništvo i po dva delegata iz svakog razreda. Nova struktura, tvrde autori, omogućuje da omladinac što direktnije sudjeluje u radu i odlučivanju — jer samo organiziranom akcijom i sustavnim radom može se osposobiti velik krug mladih za aktivno angažiranje u društvenom životu.
Nelogično je misliti da će se ovom reorganizacijom postići preko noći željeni cilj. Samo organiziranom akcijom i sistematskim, kontinuiranim radom osposobit će se velik krug mladih ljudi za aktivno angažiranje u društvenom životu.
— Ljubica Popović i Slavko Juraga, Mnogo toga stoji pred namaIris Precali, učenica talijanske škole, piše na talijanskom o Vladimiru Gortanu — čovjeku čije ime nose i njezini hodnici, i njezina svjedodžba. Njezin je tekst važan upravo zbog toga tko ga piše: Talijanka koja u istarskom rodoljubu, strijeljanom 1929., prepoznaje ne tuðeg heroja nego zajedničkog simbola borbe protiv fašizma koji je ugnjetavao i Hrvate i Talijane Istre jednako.
Precali podsjeća na kontekst: 17. listopada 1929. u Puli je strijeljan Vladimir Gortan. Fašistički specijalni sud osudio ga je na smrt, a ta presuda imala je jasnu poruku cijeloj Istri: ili se pokoravate ili dijelite Gortanovu sudbinu. Ali, zaključuje mlada autorica, fašizam je zaboravio da je krv mučenika sjeme pobjede. Gortan je pao — ali fašizam je izgubio.
Završava rečenicom iz Titovog govora u Rijeci 1946. koji smatra programom svog naraštaja: »Siate uniti, vivete in fratellanza, concordia ed amore, perché questa è la garanzia della nostra prosperità.« — Budite jedinstveni, živite u bratstvu, slozi i ljubavi, jer to je jamstvo našeg blagostanja.
Što pišu učenici koji odrastaju u Oprtlju, Bujama, na Bujštini — u kraju koji je tek trideset godina slobodan, koji pamti fašizam i ratna razaranja, koji gleda kako mladi odlaze? Što pišu o ljubavi, o prirodi, o vlastitoj ulici? Literarni radovi objavljeni u Spominci nisu školski uradci — to su glasovi jedne generacije koji zaslužuju biti čuvani.
Šetam uskom popločenom ulicom u starom gradiću Oprtlju. Sama. Razmišljam. Tuga koja vlada u tom gradiću uvlači se i u moje mlado srce. Vrijeme prebrzo prolazi, ali ostavlja tragove. Ostavlja na svemu: na ljudima, na predmetima...
Ljudi se bore, otimaju, ali vrijeme prebrzo prolazi i satire ih. Oprtalj polako spušta svoje umorne kapke, umire. Dugo je trajala borba njegovih ljudi za nj, suviše dugo. Kad su ljudi ostali sami, prepušteni sudbini, posustali su. Jedini izlaz bio je odlazak. I tako su ljudi odlazili. Grad je ostao. Prazan. Kuće su ostale napuštene, a njihovi prozori zjape kao očne duplje i izazivaju čuđenje rijetkog prolaznika. Stoji tako Oprtalj s čijeg zvonika monotoni otkucaji sata narušavaju tišinu obližnjih bregova. Polako silazim strmom ulicom. Naš je grad nekada imao dušu, imao je svoje stanovnike i običaje. U njemu su se djeca radovala proljeću. Proljeću kao i sada. Ali ovo sadašnje nije isto. Ljepota prirode je ostala, ali tko da joj se divi?
Živim u gradu koji plačući umire, pa sam stoga sjetna.
Zato, dođite ljudi, da ne budem tužna.
Odavno već poznajem svaki kutak ove ulice koja u predvečerje uspavljuje djecu i ptice. Tada je tiha i mračna, jer se sunce već sakrilo iza najviše kuće koja zjapi prazninom i očajava napuštena. Kroz razbijene prozore i razrušenu pozadinu još svjetluca pospana bakrena ploča. S druge strane ulice izdiže se mjesec iznad dudovog drva. Nalik na bundevu počinje svoju noćnu šetnju svjež i nasmijan. Jesen je. Ja veoma volim svoju ulicu u jesenje večeri kad se prve plašljive zvijezde javljaju iz mraka. Malobrojne su, jer oblaci već dugo prekrivaju nebo. Promatram obrise kuća, osvjetljeni prozori gledaju u noć, ali uskoro svjetla će se ugasiti.
Umorna ulica će zaspati.
Tama napušta zbijene kuće izjedene vremenom. Sunce obasjava krovove, cvijeće cvjeta, život se budi.
Novi dan sviće za pospane đačiće, odmorne radnike, vrijedne domaćice, ali ne za nju. Ona je uvijek tu, nepomična, vječno poput pustinjskog cvijeta, ugušena tamnim sjenama divovskih kuća. Zlatna kugla, izvor života, nemoćna je. Njeni topli kraci ne mogu probosti stare, žilave zgrade koje uporno strše ka nebu upijajući zrake života i odupirući se olujama. Zlatne zrake ne mogu stići do moje ulice, ne mogu obasjati izvore mojih uspomena. Tmurnim mislima prolazim ulicom, vlaga se uvlači u me. Sivi kržljavi kamenovi odupiru se crti vremena, prašina se uvlači u svaku isJeklinu.
Proći će novi dan, ona će i dalje biti sama sa svojim sjećanjima.
Udivo le ultime fatidiche note della mia canzone preferita che si sperdevano lentamente nel nulla...
Si perdeva così anche la mia illusione di toccare mondi lontani, sperduti in un mare fantastico. Succedeva ogni volta così: la struggente dolcezza di quella musica si impadroniva impetuosamente del mio animo e mi trascinava, impotente di reagire, con sé, verso orizzonti lontani. Avrei voluto trasportare su un foglio da disegno quei colori meravigliosi, quel gioco di chiaroscuri, quelle immagini irreali che mi suggestionavano e mi disorientavano dentro, tanto che mi rifiutavo di pensare.
Mi trovavo così a considerare soltanto il mio piccolo mondo. Un mondo fatto di cose fragili, di studio, di lezioni scolastiche. Era in quel tedioso mattino d'autunno che cercavo di vincere il mio fastidio allungando lo sguardo oltre le vetrate scolastiche per lasciarmi affascinare da qualcosa di diverso dai soliti banchi, dalla solita lavagna, dai soliti libri davanti a me. Il vento intrecciava innumerevoli scie invisibili tra i rami degli alberi. Le foglie si staccavano gialle e ormai abbandonate alla loro sorte, volteggiavano sospinte dalla bora autunnale e si adagiavano sul cemento. Pensavo che anche le foglie da cose animate sarebbero diventate inanimate. Nel mondo d'oggi non avevano la possibilità di morire sulla terra umida e brulla ma avrebbero salutato un'ultima volta il loro piccolo mondo dal freddo cemento.
Mi riempivo di tristezza, perché pensavo all'autunno come ad una stagione morta. Anch'io mi sentivo parte integrante di quella natura, di quella imponente costruzione arroccata su un colle, di quegli alberi, di quel cielo, di quella vita che scorreva lenta e ogni giorno mi conduceva a delle conclusioni nuove.
Il mio ambiente scolastico, la mia scuola, già dopo tre anni, la consideravo una cosa di mia proprietà, una cosa esclusivamente mia: quanti ricordi legati a questi tre anni di lezione! Le brutte esperienze di voti negativi, l'allegra passeggiata durante un'ora libera, la tragica sorpresa di qualche interrogazione inaspettata, le barzellette nate per qualche "papera" dei professori, ricordi che mi hanno segnato dolcemente il cuore e che porterò dietro per il resto della mia esistenza.
Se ripenso alle sensazioni del primo giorno, quand'ero entrata spaesata, finalmente mi rassicuravo ritrovandomi felice. Forse ero un po' rinsaldata dalle esperienze che, anche se piccole, erano riuscite a rendermi più matura.
Avevo attraversato un periodo in cui avevo scoperto che non esisteva soltanto il mio mondo ma che il mondo era grande, tanto grande che non sarei mai riuscita a scoprirlo tutto. Ma lentamente mi ero resa conto che non è la distanza valutata in chilometri, in miglia, che rende il mondo più grande o più piccolo, ma che soltanto la pace, l'unità riescono a ravvicinare tutti quanti i cittadini del mondo, più uniti nelle idee progressiste e nel calore umano.
Riscaldata da un nuovo calore, rafforzata da una nuova linea, mi vedevo ora correre giù per le scale... in braccio al mondo. Mi piaceva sentirmi il vento sulle gote, i capelli che oscillavano ai miei movimenti. Mi sentivo felice, giovane, amante della natura, degli uomini, sentivo che la vita era sbocciata fra le mani e mi sorrideva. Mi sorrideva tutto il mondo e con il suo sorriso mi aiutava ad avviarmi verso la maturità, verso il futuro che mi aspettava...