Ovaj dvostruki tekst u Spomenici funkcionira kao ogledalo. U prvom dijelu, novinar i urednik Nikola Jurić portretira profesora Branka Vidovića — nastavnika koji je u Buje stigao "na jednu godinu" i ostao dvadeset i dvije. U drugom dijelu, sam Vidović — koji nije osobno pisao za Spomenicu, ali je dao materijal — priča o jedanaestero bivših učenika koji su, završivši školovanje, odlučili da se vrate i postanu radnici iste škole u kojoj su nekad sjedili u klupama. Zajedno, ova dva teksta govore o onome što se teško mjeri, a čini srž svake dobre institucije: o privrženosti.
Branko Vidović — dvadeset dvije godine "jedne"
Nikola Jurić otvara tekst citiranjem rečenice koju je Vidović napisao u Spomenici desetogodišnjice, prije točno deset godina: "Bio bih zadovoljan kad bih ovakav prilog mogao napisati i povodom tridesete godišnjice Gimnazije. Još sretniji, kad bi slijedeću godišnjicu proslavila bolje opremljena, s još boljim rezultatima i zadovoljnijim učenicima koji je napuštaju." Prošlo je deset godina i Vidović je tu rečenicu — gotovo doslovno — ispunio. Gimnazija je bolje opremljena. Učenici su zadovoljniji. I Vidović je još uvijek tu.
Jurić opisuje Vidovića s toplinošću čovjeka koji ga dobro poznaje. Branko Vidović je u trenutku pisanja najstariji radnik po stažu u cijelom Središnoškolskom centru »Vladimir Gortan« — direktor OOUR-a škola s hrvatskim nastavnim jezikom, dakle Gimnazije, ekonomske škole, škola za KV radnike i večernjih škola. U Bujama i školi ukupno je 22 godine. Prvih šest radio je kao profesor zemljopisa, a potom je izabran za direktora — dužnost koju obnaša sve do danas.
Kako se dolazi u Buje — i zašto se ostaje
Vidović sam priča o svom dolasku: prvi put je stigao u Bujštinu za vrijeme studija, na terensku nastavu — i odmah mu se učinila kao Hrvatsko Zagorje odakle mu je otac. Taj je emotivni dodir s krajem, kaže, bio presudan za sve što je uslijedilo. Po svršetku studija birao je između Istre, Zagore, Bosne i otoka. Izabrao je Istru. Buje. Znao je kamo ide. Stigao je na godinu dana i ostao, eto, dvadeset i dvije.
Ali Buje nisu bile lagan izbor. Jurić bilježi anegdotu koja to savršeno ilustrira: jednom su trebali profesora matematike i jednostavno nije bilo koga naći — nitko nije htio u provinciju. Vidović i Ivica Berlengi sjeli su u auto i otišli čak do Koprivnice, gdje su dva dana nagovarali i čekali na odluku nekoga tko je inače bio "najteže dobiti". Obećali su mu stan samo da doðe. I jednog je dana stigao nenajavljen s cijelom obitelji i mačkom na kamionu punom stvari. Stana, naravno, nigdje. Situaciju je spasio profesor Rukavina koji mu je ustupio svoju garsonijeru.
Danas ovdje radi 25 profesora od kojih su sedmero bili učenici naše Gimnazije. To je njegova škola.
— Nikola Jurić, zaključna rečenica portreta Branka VidovićaU školskoj godini 1976./77. u Središnoškolskom centru »Vladimir Gortan« rade 54 radnika i desetak vanjskih suradnika. Od tih 54, jedanaestero su bivši učenici iste te škole — ili u potpunosti ili djelomično. Vidović ih imenuje poimenice, jer im se, kako kaže, duguje to prizanje — za njihov, jučerašnji i današnji, uzoran rad.
Što oni sami kažu
Vidović, koji je razgovarao s njima, prenosi i njihove glasove. Statistika ne govori o njihovoj vrijednosti, piše — a oni sami kažu da nisu imali poteškoća kao učenici, da su im ti dani ostali u ugodnom sjećanju, i da nikad nisu ni pomišljali da će baš ovdje raditi. Nekolicina ih daje kratke ali rječite izjave:
Krug koji se zatvorio
Ono što čini ovu priču posebnom nije samo to da su se vratili — nego kako su se vratili. zar nisu sjedili u tim istim klupama, slušali iste hodnike, prolazili kroz ista vrata. A sada sjede s druge strane stola, gledaju učenike koji sjede gdje su oni nekad sjedili i pokušavaju biti ono što su njihovi profesori bili njima. Taj krug — od učenika do nastavnika u istoj školi — rijedak je i dragocjen dokaz da je škola uspjela prenijeti nešto što se ne može izmeriti ocjenama.
Vidović to ne kaže direktno, ali njegova zaključna rečenica Juriću govori sve: od 25 profesora koji danas rade u Centru, sedmero su bivši učenici ove Gimnazije. To je njegova škola. I — podjednako — njihova.