Lino Šepić je u Spominci 30. obljetnice autor dvaju tekstova — opsežne kronike trideset godina škole i ovog, bitno drukčijeg: osobnog svjedočanstva o trenutku koji je prethodio svemu. Dok je kroniku pisao kao ravnatelj i povjesničar, ovaj tekst piše kao sudionik — čovjek koji je bio tamo, na Trgu slobode u Bujama 2. svibnja 1945., i koji je petnaest godina kasnije sjedio u kamionu zajedno s trideset i troje djece koja su krenula prema Opatiji ne znajući što ih čeka. Tekst ima snagu živog sjećanja upravo zato što Šepić ne historicizira — on prepričava.
2. svibnja 1945. — prvi narodni zbor u oslobođenim Bujama
Drugog svibnja 1945. na tadašnjem Trgu slobode u Bujama održan je prvi veliki narodni zbor u oslobođenom gradu. Šepić je bio dijete — dovoljno malo da ne razumije sve što se govori, ali dovoljno veliko da osjeća da se nešto iznimno dogaða. Na balkonu ukrašenom zastavama izmjenjivali su se govornici u partizanskim uniformama, govoreći čas na hrvatskom, čas na talijanskom. Narod koji je pristizao s područja cijele Bujštine prekidao ih je parolama i revolucionarnim pjesmama. Klicalo se Titu, slobodi, narodnoj vlasti, oslobodilačkoj Armiji, bratstvu i jedinstvu.
Šepić taj trenutak opisuje iz dječje perspektive — s titovkom na glavi i crvenom zastavom u ruci, svim dječjim radoznalošću prateći svaki pokret govornika. Nije razumio sve što se govorilo, posebno ne na hrvatskom — jer je odrastao u fašističkoj školi gdje je jedini nastavni jezik bio talijanski, a kod kuće se govorilo istarskim dijalektom. Otac ga je tješio: nismo jedini Hrvati koji danas ne razumijemo govore na materinjem jeziku. Ali narod će ubrzo povratiti oteti mu jezik.
Tada nisam ni slutio da ću za svega par mjeseci pohađati tečaj hrvatskog jezika koji će mi omogućiti upis u prvi razred hrvatske Gimnazia.
— Lino Šepić, Prvi narodni intelektualciLjetni tečaj — učenje abecede kao povratak sebi
Ljeti 1945., u Marušićima, Miesni narodnooslobodilački odbor organizirao je tečaj hrvatskog jezika za djecu koja su htjela upisati Gimnazio. Vodio ga je dojuterašnji partizan Ivan Gabrijelić iz Pazina. Bio je to, prema Šepićevu opisu, gotovo nevjerojatan prizor: skupina djece koja uči vlastitu abecedu kao da su prvoškolci, sriče slog po slog, čita kratka štiva — sve to na jeziku koji im je bio otuðen, ali ne i zaboravljen. U Materadi se u isto to ljeto odvijao sličan tečaj za buduće polaznike koji su dolazili s toga područja.
Šepić tu scenu ne opisuje s gorčinom — opisuje je s iznenađenjem i nekom vrstom toplog humora. Djeca su bila entuzijastična. Jezik koji su učili nije bio strani — bio je njihov, samo zakopan pod godinama zabrane. Svaka nova naučena riječima bila je mali čin otpora koji se pretvorio u radost.
Jedanaestog studenog 1945. — noć pred odlazak
Vijest je stigla u jesen: oni koji su uspješno završili tečaj ići će u Opatiju, gdje će pohađati pripremnu nastavu u školi sve dok se na Bujštini ne otvori vlastita Gymnasija. Najesen ćete ići u Opatiju — rekli su im. Zar over Učke? Sve ih je obuzelo duboko iznenađenje — jer su do nedavno, u fašističkoj školi, slušali strašne priče o barbarima koji žive s one strane Učke.
Jedanaestog studenog 1945. u mnogim selima i zaselcima Bujštine petrolejke i ferali zapalili su se ranije nego obično. Sne majke trebale su još nešto ubaciti u već pripremljene "valiže", a očevi napojiti dobroćudne tovare koje čeka put do Buja.
U kamionu — trideset i troje djece iz cijele Bujštine
U sanduku kamiona, natkrivenog debelom ceradom, na drvenim klupama sjedilo je trideset i troje dječaka i djevojčica — i uz njih još isto toliko kofera. Bila su tu djeca iz Lovrečice, Brtonigle, Materade, Marije na Krasu, Kaštela, Momjana, Marušića, Krasice, sve gore do Kubertona. Za neke je to bila prva vožnja motornim prevoznim sredstvom — šokom i divljenjem istovremeno.
Šepić te detalje bilježi s preciznom nježnošću: zna koliko su kovčezi teški, zna tko je odakle, zna da su se neka djeca u Opatiji počela učiti hrvatskoj abecedi od nule. Zna, jer je i sam bio tamo — jedan od te trideset i troje.
Opatija — početak i povratak
U Opatiji su počeli s učenjem hrvatske abecede i najobičajnijih riječima — oni koji nisu imali prilike pohađati ljetni tečaj. Mnogi su nakon par mjeseci boravka u Opatiji ipak odlučili — ili bili upućeni — da se vrate na Bujštinu i upišu novootvorenu Gimnaziju u Materadi, odnosno u Bujama. Oni koji su ostali, nastavili su ekonomsku ili učiteljsku školu i do 1952. postali prvi narodni intelektualci ovoga kraja.
Ta sintagma — prvi narodni intelektualci — nije prazna fraza za Šepića. Iza nje stoje konkretna lica: djeca iz Lovrečice i Krasice koja su 1945. jedva znala pisati na materinjem jeziku, a sedam godina kasnije zauzela su mjesta učitelja, ekonomista, zdravstvenih i upravnih radnika u zajednici koja ih je rodila. Krug se zatvorio: zajednica koja nije imala kadrova, uložila je u djecu koja su postala kadrovi te iste zajednice.
Zašto Šepić piše ovaj tekst?
Šepić je ravnatelj Centra s gotovo 700 učenika dok piše ove retke. Mogao je pisati samo o brojkama i institucijama. Umjesto toga bira sjećanje na jedan konkretni jutarnji odlazak — na Brunov kamion, na "valiže", na uplakane oči majki na trgu. Taj izbor nije slučajan: on podsjeća i sebe i čitatelje da iza svake institucije, iza svake statistike, stoji skupina konkretnih, živih, plačnih i radosnih ljudi koji su tu instituciju učinili mogućom. Trideset i troje djece u kamionu — to je bila, na samom početku, cijela ta priča.