Giuseppe Rota, profesor i direktor OOUR-a škola s talijanskim nastavnim jezikom unutar Střednjoškolskog centra »Vladimir Gortan«, napisao je za Spomincu jedan od emotivno najsnažnijih tekstova u cijeloj publikaciji. Pišući na talijanskom — jedinom jeziku koji u ovom kontekstu dolazi u obzir — opisuje sedam godina postojanja talijanske srednje škole u Bujama: od njezina otvaranja 6. rujna 1970. do trenutka pisanja, kada škola broji stotinjak učenika i više od 500 bivših polaznika. No u središtu njegovu priča nije statistika — u središtu je jedan čovjek: prof. Josip Mihovilović, kojeg Rota naziva srcem i motorom svega što je ta škola postala.
Dugogodišnja potreba — i dugogodišnje čekanje
Rota ne počinje priču od 1970. — počinje od dugo prije. Godinama, u poslijeratnom Bujeseu, talijanska zajednica nije imala svoju srednju školu. Učenici koji su završili osnovnu školu na talijanskom jeziku i željeli nastaviti školovanje na materinjem imali su samo dvije opcije: upisati se u talijanski ginnasio u Piranu ili u stručnu školu u Izoli. Ni jedna ni druga opcija nije bila ni blizu. Skupština tri bujske općine osiguravala je stipendije i prijevoz za te učenike, ali logistički napor i udaljenost od doma odvraćali su mnoge — posebno djevojke — od daljnjeg školovanja. Većina je jednostavno pronašla posao s osnovnom školom iza sebe.
Taj paradoks Rota opisuje jasno i bez ogorčenja, ali s jasnom porukom: otvaranje talijanske srednje škole u Bujama 1970. nije bio administrativni čin, nego dugo priželjkivano rješenje stvarnog problema koji je godinama ostavljao talijansku zajednicu Bujštine bez mogućnosti potpunog obrazovanja na materinjem jeziku.
6. rujna 1970. — Josip Mihovilović čeka na ulazu
Jutro 6. rujna 1970. Rota opisuje s preciznom živošću. Na ulazu u zgradu koja će postati prva talijanska srednja škola u Bujama stoji prof. Josip Mihovilović — čovjek koji je već osamnaest godina ranije, kao ravnatelj Gimnazia u Umagu, primio prve učenike prve hrvatske osnovne škole. Sada, u šezdeset i nečemu, ponovio je isti gest na novom pragu.
Uz njega su, pored vlasti i novinara koji su došli na svečano otvaranje, stigla i 34 učenika iz svih krajeva Bujštine. Za mnoge od njih bila je to prva vožnja autobusom do Buja — ili barem prva s namjerom da ostanu. Rota evocira sliku toga jutra: vlasti i gosti odlaze dalje s protokolom, novinari zatvaraju bilježnice, a Mihovilović ostaje. Samo on i 34 učenika, i golema praznina posla koji tek treba napraviti.
Mihovilović — ravnatelj, profesor, tajnik i sekretar u jednoj osobi
Rota ne štedi superlative kad opisuje ono što je Mihovilović radio u prvim godinama škole — i nije puka učtivost. Bio je ravnatelj, ali i jedini organizacijski stup institucije koja u startu nije imala ni kadra, ni nastavnih planova, ni udžbenika na talijanskom jeziku.
Problem kadrova bio je najakutniji. Nastavnici Gimnazia s hrvatskim nastavnim jezikom bili su voljni pomoći — ali uz titulu trebalo je i znanje talijanskog, a to nije bio standard. Mihovilović je krenuo u potragu za nastavnicima po tvrtkama, školama i institucijama cijelog Bujesta — doslovno ih tražeći jednoga po jednoga. Rota zapisuje anegdotu koja dobro ilustrira situaciju: jedan anonimni profesor, govoreći s divljenjem o mladoj talijanskoj školi u Bujama, uzvikuje da je samo Mihovilović mogao imati hrabrosti otvoriti takvu instituciju s tolikim poteškoćama. »Ed era vero« — i bila je istina, komentira Rota suho.
Problem udžbenika nije bio ništa manji. Talijanski udžbenici koji su odgovarali jugoslavenskim nastavnim planovima ili nisu postojali ili su bili teško dostupni. Problem je — prema Rotinom opisu — bio kroničan i nije u potpunosti riješen ni u godini pisanja teksta.
»Ci voleva soltanto il coraggio di un Mihovilović per aprire un'istituzione con tutte quelle difficoltà!« Ed era vero. Ma il nostro Joža, ottimista e per natura fiducioso nell'uomo, affrontò ogni ostacolo fermamente convinto che ogni inizio comporta delle difficoltà e che una volta superate queste, sarebbe presto riapparso il sereno.
— Giuseppe Rota, Istruzione media anche con lingua d'insegnamento italiana, 1977.Rast koji je pokazao da je škola bila potrebna
Najrječitiji odgovor na sva pitanja o opravdanosti otvaranja talijanske škole u Bujama daje sama statistika rasta. Iz skromnih 34 učenika prve generacije, škola je za sedam godina narasla na 96 upisanih — povećanje od gotovo tri puta. A to nije samo broj: Rota napominje da ti učenici dolaze ne samo s Bujštine nego i iz Parentina i čak iz Piranskog kraja.
| Školska godina | Upisani učenici |
|---|---|
| 1970./71. | 34 |
| 1971./72. | 60 |
| 1972./73. | 78 |
| 1973./74. | 75 |
| 1974./75. | 80 |
| 1975./76. | 87 |
| 1976./77. | 96 |
| Ukupno kroz školu (7 god.) | Više od 500 |
Rezultati u sedam godina rada bili su konkretni: od 1970. do 1977. škola je dala 16 gimnazijskih maturanata, 5 strojarskih tehničara, 22 KV radnika metalske struke, 11 KV radnika elektro struke i 9 daktilografa — ukupno 63 učenika s potpunom srednjom školskom spremom. I — što Rota posebno naglašava — nitko od tih maturanata nije otišao u inozemstvo. Svi su ostali i zaposlili se u Bujštini ili nastavili školovanje na jugoslavenskim sveučilištima.
Duh suradnje unutar Centra
Jedan od najvažnijih aspekata Rotina teksta tiče se odnosa između dviju škola unutar zajedničkog Centra — talijanske i hrvatske. Rota svjedoči da se taj odnos od prvog dana temeljio na uzajamnom poštovanju i praktičnoj suradnji: profesori su predavali u obje škole, učenici su zajedno provodili slobodno vrijeme, zajedno nastupali na priredbama i zajedno se natjecali u sportu.
To nije bila samo lijepa slika za vanjski svijet — bila je svakodnevna stvarnost koja je, prema Rotinu sudu, proistekla iz jasnog stava vodstva Centra i lokalne vlasti da dvojezičnost nije problem koji treba rješavati nego vrijednost koju treba njegovati. U tom smislu, talijanska škola u Bujama bila je — i ostala — živi dokaz da bratstvo i jedinstvo nije samo slogan nego i funkcionalna pedagogija.
Rota piše na talijanskom i upravo je to — jezik izbora — jedan od simboličnih aspekata ovog teksta. U publikaciji koja je inače dvojezična, Rotina odluka da piše isključivo na talijanskom nije iznenađujuća: on govori kao zastupnik zajednice kojoj ta škola pripada, i to glasom te zajednice.
Tekst počinje dugo prije 1970. — opisuje godine u kojima su mladi Talijani Bujštine morali putovati u Piran ili Izolu da bi dobili srednju školu na svom jeziku, i kako je većina od njih odustajala već na pragu te odluke. Škola u Piranu bila je prestдалека, troškovi prijevoza i smještaja previsoki, a razlika u okruženju — naći se u gradu bez obitelji, u razredu s vršnjacima koji su odrasli negdje drugdje — bila je za mnoge mlade prepreka koju nisu mogli preskočiti.
Zatim dolazi opis 6. rujna 1970. i Mihovilovićeve figure na ulazu — čovjeka koji nije bio Talijan, ali je razumio što ta škola znači za talijansku zajednicu Bujštine i dao joj sve što je imao. Rota tu gestu smješta u širi kontekst Mihovilovićeva života: osamnaest godina ranije, bio je u Umagu na ulazu prve hrvatske osnovne škole. Sada je u Bujama na ulazu prve talijanske srednje škole. Dva slična trenutka, dva ista gesta — i isti čovjek koji ih je učinio mogućima.
Završetak teksta nosi poruku koja nadilazi lokalne granice: u sedam godina, više od 500 mladih prošlo je kroz tu školu. Nitko od onih koji su maturirali nije otišao u inozemstvo. Ostali su i izgradili živote na Bujštini. Za Rotu, to je najjasniji mogući odgovor na sva eventualna pitanja o smislu te škole — i na sve eventualne sumnje koje su pratile njezino osnivanje.