Centralna škola za učenike u privredi — oko 400 kvalificiranih radnika

Uz Gimnaziju i kasniju talijansku školu, na Bujštini je djelovala još jedna srednja školska institucija o kojoj se manje zna, a čiji je doprinos razvoju ovog kraja bio posve konkretan i mjerljiv: Centralna škola za učenike u privredi. Ivo Carić, njezin dugogodišnji ravnatelj, u Spominici je sažeto ali precizno opisao trinaest godina njezina rada — od skromnih početaka 1954. do gašenja 1967. — i izračunao njezin krajnji rezultat: gotovo 400 kvalificiranih radnika koji su odmah zauzeli svoja radna mjesta u industriji Bujštine i Istre.

Zašto je trebala posebna škola za učenike u privredi?

Da bismo razumjeli razlog postojanja ove škole, treba se podsjetiti na kontekst poslijeratne obnove i industrijalizacije. Bujština — kao i cijela Istra — trebala je izgrađene ljude koji bi radili u tvornicama, gradilištima i obrtima koji su nicali diljem poluotoka. Gimnazija je obrazovala buduće intelektualce i visokoobrazovane kadrove, ali nije producirala kvalificirane radnike koji bi odmah mogli stati za stroj ili uzepi alat. Za to je trebala posebna vrsta škole.

Škola učenika u privredi bila je upravo to: ustanova u kojoj su mladi uz teorijsku nastavu istovremeno radili u privrednim organizacijama koje su ih i financirale — ili bi trebale financirati. Model je bio pragmatičan i logičan: radna organizacija ulaže u budućeg radnika koji će joj po završetku školovanja odmah biti na raspolaganju.

Početak: dvije škole u dvije općine

U školskoj godini 1954./55. otvorene su istovremeno dvije takve škole — Škola učenika u privredi u Bujama i Škola učenika u privredi u Umagu. Obje su primale učenike svih mogućih struka, no ni u jednoj od njih nije bila zastupljena ni jedna struka s više od jednog učenika. Radile su svega dvije školske godine — 1954./55. i 1955./56. — i to bez vlastitih nastavnika, oslanjajući se isključivo na honorarne predavače.

Bio je to skroman, gotovo simboličan početak. Strukturalni problem bio je očit: raspršenost učenika po previše struka nije dopuštala nikakvu specijalizaciju ni organizacijsku racionalnost. Trebalo je nešto promijeniti.

Reorganizacija: centralna škola za specifične struke

Godine 1956. Kotarski narodni odbor Pula donosi odluku o ukidanju malih, raspršenih škola učenika u privredi i osnivanju centralnih škola za pojedine struke. Logika je bila jasna: bolja organizacija, kvalitetniji nastavnički kadar, racionalnije poslovanje. Jedna od tih centralnih škola otvorena je u Bujama — za učenike drvopreradivaèke i građevinske struke. U nju su dolazili učenici s područja cijele Istre i iz nekih radnih organizacija izvan Istre.

Ta promjena donijela je opipljive prednosti. Broj učenika se znatno povećao, pojavili su se razredi s više odjeljenja, a moguće je bilo zaposliti stalne, kvalitetne nastavnike. Škola je dobila pravo lice ustanove — a ne improvizacije.

Maturanti drvopreradivaèi (1960.) sa stručnim nastavnikom Josipom Crnoborijem. Jedna od generacija koja je izašla iz Centralne škole u Bujama i odmah krenula na posao.

Kriza financiranja i borba za opstanak

Godine 1962. pokrenuta je akcija da škola prijeðe na samostalno financiranje. Ideja je bila logična u teoriji: radne organizacije koje upućuju učenike u školu trebale bi sufinancirati njezin rad razmjerno broju upisanih. Na sastanku u ožujku 1962., na koji su pozvani predstavnici škole, općine Buje i radnih organizacija, svi prisutni podržali su prijedlog. Kad je međutim došlo do konkretne realizacije — sklapanja ugovora i uplate sredstava — situacija se promijenila.

Neka poduzeća jednostavno nisu potpisala ugovore o suosnivanju. Razlog je bio banalan ali odlučujuć: u drugim sredinama postojale su škole koje su se financirale uglavnom ili potpuno iz budžeta, pa su mnoga poduzeća radije slala učenike tamo, izbjegavajući vlastiti financijski doprinos. Rezultat je bio neizbježan — broj upisanih učenika u bujsku školu počeo je padati.

Gašenje 1967. i nasljeðe

Padajući broj učenika povlačio je za sobom i rast troška po učeniku, što je financijsku situaciju škole činilo sve težom. Narodni odbor općine Buje nije bio u poziciji preuzeti cjelokupno financiranje — a poduzeća koja su jednom odustala od sufinanciranja nisu se vraćala. Na kraju, donesena je odluka: škola prestaje s radom. Učenici koji nisu dovršili školovanje upućeni su u škole istih struka u Rijeci i Novom Vinodolskom.

Gašenje je bilo razočaranje, ali Carić u svom tekstu ne ostavlja dojam gorčine. Bilancira: škola je za trinaest godina rada osposobila gotovo 400 kvalificiranih radnika — drvopreradivaèa, zidara, ličioca, soboslikara i radnika građevinske struke — koji su "sručno zadovoljavali i bili mnogo traženi od radnih organizacija". Nisu ostali bez posla — brzo su zauzeli radna mjesta rukovodioca grupa, brigadira i poslovoða.

Maturanti ličioci i soboslikari (1960.) sa stručnim nastavnikom Vjenceslavom Samboliékom.

Razredi Škole učenika u privredi sa razrednicima Vladom Tomaićem i Dragom Šantićem.

Kontinuitet: Střednjoškolski centar preuzima ulogu

Carić zaključuje kratkom, ali važnom rečenicom: Funkciju ove škole preuzeo je kasnije Střednjoškolski centar. To nije tek administrativna napomena — u njoj je sažeta cijela logika razvoja stručnog školstva na Bujštini. Ono što je Centralna škola za učenike u privredi radila od 1954. do 1967. — školovanje kvalificiranih radnika za potrebe lokalne privrede — nastavilo se, u moderniziranom obliku i s daleko više učenika, unutar Střednjoškolskog centra »Vladimir Gortan«.

Sredinom sedamdesetih, Centar je već nudicio KV programe u metalskoj, elektro i drvopreradivaékoj struci, daktilografsku školu i niz drugih usmjerenja — sve pod jednim krovom, s boljom organizacijom i stabilnijim financiranjem. Pionirski rad Carićeve škole, sa svim njezinim teškoćama i privremenim rješenjima, bio je neophodan korak na tom putu.