Književni radovi učenika

Desi se to ponekad, u predvečerje, kad rominja kiša i velike kaplje kao suze klize niz prozor.

Desi se to ponekad, kad je nebo sivo, a lišće pada na put, polako, sasvim neprimjetno.

Desi se to ponekad, kad se tek upali ulično svjetlo i kad obasja kapi kiše koje monotono udaraju o pločnik.

Desi se to ponekad, kad se čuje melankolično zvono starog crkvenog zvonika čiji se čeznutljivi zvuci miješaju sa šumom kiše i slijevaju u večernju melodiju što smiruje.

I tada... tada se nad grad navuče maglena tuga, tada se ona upliće u krošnje i provlači kroz kuću, i šeće ulicama, i zapinje o prolaznike. Znam, tada se uvlači i u tebe i utapa te u sjećanja. Sjećanja što bole, što razdiru, što vrijjeđaju. Sjećanja na sve one glasove, boje i mirise što su kao kapi prskali po mislima tvojim, željama, osjećajima i osmjesima i izmijenili ih zauvijek. I javlja se u tebi mržnja prema tim uspomenama, ali onda odjednom osjećaš ljubav i čežnju prema njima i njihovom prošlošću. Čudnu i neobjašnjivu čežnju koja godi jer čini srce boljim i toplijim... Tada želiš da nikad ne prestane ta slatka čežnja zbog koje i nebo plače, zbog koje i zvono zvoni, zbog koje i ti tuguješ.

Dugo je, dugo, u meni umirala jedna uspomena. Dugo je trebalo da zaboravom sve one stare slike koje su na svakom mjestu, u svakom času, izranjale iz dubine i šumjele u mojoj svijesti kao vjetar.

Sjećala sam se danima lijepe sobe sa malim klupama, sa malom pločom, sa malim đacima, u kojoj sam naučila da pišem, da čitam, da računam, u kojoj sam naučila koliko užitka pruža lijepa muzika ili dobra knjiga — tek najmanji djelić svega onoga što ću kasnije trebati znati.

A lica! Gledala sam vas sa toliko pažnje, radosti i ljubavi i mislila da vas nikad nikad ni jedno neću zaboraviti. A kasnije, kad smo se razišli, toliko sam još dugo mislila na vas i danima otvarala album sa starim školskim slikama, pa onda opet promatrala svakog od vas, pomno i brižljivo...

A onda se sve izmijenilo. Došla su u moj život nova lica, nova soba, s velikom pločom, velikim klupama, s velikim đacima. Ja sam porasla i postala ozbiljnija. A stara je uspomena blijedila, polako, neprimjetno i na njeno mjesto navirale su nove.

I eto, došlo je proljeće. Godišnja bajka počinje ispočetka. Ponovo se otvorila šarena knjiga života, ponovo čitamo njeno najljepše poglavlje. A stara uspomena postoji još u meni kao mutan i dalek san.

U jednoj velikoj kutiji, tik uz sobno ogledalo, nalazilo se mnogo nakita. Bilo je tu divnog prstenja, srebrnih i zlatnih narukvica, krasnih lančića sa velikim i malim medaljonima, ukosnica i mnogo drugih vrijednih predmeta. Sve je to pripadalo jednoj staroj dami, bivšoj opernoj pjevačici koja, došavši u ovaj grad, nije imala ništa osim svoje ljupke ljepote.

»Sjećam se kada sam prvi put stavljen na njen nježni prst«, reče prsten koji je svjetlucao od crvenog rubina, »i kad sam bio njezina prva radost. Uzbuđena i sretna poljubila je mladića koji ju je obradovao sa mnom, tako lijepim i skupim prstenom. Bili su sretni. Ona je dobila mjesto u kazalištu i skupa s njom uvijek sam bio na pozornici dok je ona pjevala. Po završetku predstave mladić bi je čekao i tada bi dugo, dugo lutali pustim ulicama osvjetljenim dugim nizom svjetiljki.«

»I ja sam na sličan način došla u ovu kutiju«, otužno reče skupocjena ogrlica. »Jedan stariji sijedi gospodin kupio me je iz one dosadne draguljarnice i tad sam, sva sretna, mislila tko će mi biti gospodar. Taj stari gospodin svojom drhtavom rukom ovio je gospodin vrat mojim dijamantima. Mnogo sam divnih trenutaka provela s njom. Bila je nježna sa mnom, možda zato što sam dragocjena, ali jednog dana osjetih tešku ruku koja me je strgla s gospodinog vrata. S poda sam gledala jednog mladića koji je vikao i šamarao ju.«

»Mislim da je to bio onaj mladić koji me je stavio na gospodin prst«, reče prsten.

»Da, sjećamo se i mi tog mladića«, rekoše male biserne naušnice. »Jednom, dok smo se nalazile na gospodinim ušima, tako nas je nešto udarilo da smo se skoro onesvijestile.«

»Da, kasnije je taj mladić postao njen muž.«

»Ja sam ih vjenčala«, reče zlatna burma, »samo sam vrlo kratko ostala na njenom prstu.«

»I ja se sjećam kako se njihova ljubav svršila.«

»Dogodilo se to one noći kada sam se nalazila na gospodinoj ruci«, reče mala zlatna ura. »Bila je s jednim uglednim gospodinom na prijemu u njegovo zamku. Tamo je došla poslije predstave. Nedugo zatim već je bila ovijena dimom svakojakih cigareta, mirisima alkohola i u nepodnošljivoj vrevi polupijanih ljudi na čijim su se koljenima odmarale žene namazane masnim slojem ruža i očiju uokvirenih tamnim plavičastim podočnjacima. Sve je to bilo odavno prešlo u naviku: i taj ruž koji prelazi neprimjetnu granicu usana, ta podbula lica koja su dobivala sablažnjiv izgled, te ruke koje su nesigurno primicale čašu ustima i opet ih spuštale i opet... Vraćala se kući oko 4 sata. Ne sjećam se tačno koliko smo čovjek i besciljno jurili pustim, mračnim ulicama u te dokone sate. Premda sam bila nenavijen i umorna, osjećala sam grozu pri pomisli da bi mi to mogle biti posljednje minute života. Gospođa je bila pijana. Vozila je luđački i kada se konačno nekako doteturala kući, muž ju je bijesno dočekao. Te noći bila je strašna lomljava. To je bilo posljednji put da sam ih vidjela zajedno.«

»Ja ne poznajem njeznog prvog muža«, reče jedna divna ogrlica. »Sjećam se da je gospođa imala premijeru u jednom velikom kazalištu. Bio je to jedan od njenih najuspjelijih komada. Poslije predstave u garderobu je ušao jedan čovjek srednjih godina i stavio me na njezin vrat. Tako je počela njihova ljubav.«

»Da, taj dan neću zaboraviti«, reče srebrni lančić. »Sjećam se kada me je gospođa skinula s vrata i tebe stavila. Bila sam strašno ljubomorna.«

»A što misliš da je mogla držati na vratu jedan bezvrijedni lančić pored mene skupocjene ogrlice. No svejedno, sada smo svi isti. Gospođa nas ni jednog ne voli. Tako nas prezirno gleda kao da smo joj nešto skrivili.«

»Mislim da jesmo.«

»Jednom, dok je gospođa išla u restaurant, ugledala je svog prvog muža. Nakon ručka žurno je otišla kući. Suze su kapale i po meni.«

»A dobro, što je bilo sa njenim drugim mužem?« upita svjetlucavi broš.

»Ostavio ju je i otišao s drugom, mlađom glumicom.«

»No sada je sve prošlo. Više ne idemo po barovima, lokalima i raskošnim kućama. O, kako je sve prolazno, a tako nam je bilo divno«, reče jedna umišljena ukosnica, protežući se, »oh, tako mi je dosadno u ovoj škrinjici.«

Samo je tanki i elegantni zlatni lančić šutio. Jedna ga narukvica rine i reče: »Što je s tobom? Zašto samo šutiš?«

Zlatni lančić prozbori: »Sve je to jadno što ste vi proživjeli: veseli život, raskoš, trka za bogatstvom... Mene gospođi nije poklonio ni muž, ni ljubavnik, ni obožavatelj. Kad je gospođa bila mala, majka joj je na samrti dala mene i rekla da me čuva i nikad ne skida, ali ona me nije poslušala. Ugledala je vas, pune sjaja, vas koje ste nagovještavale bogatstvo i raskoš. Molila sam je i preklinjala da me ne skida, ali ona me nije čula, nije me željela slušati. Sada se kaje. Da, vi ste krivi što je danas nesretna.«

I tako je, eto, završio razgovor ovih »mrtvih« stvari. Mene su one uvele u jedan svijet bogat u svojim mijenama, u svojoj ispraznosti, radosti i tuzi.