Rubrika Vrijeme i mi u Spomenici 20. obljetnice donosi dvije kratke literarne proze učenika Gimnazije. Oba teksta nastala su iz iste točke — promatranja neba — ali razvijaju posve različite misli: jedan je lirska meditacija o čovjekovoj malenkosti, drugi oštri esejistički pogled na odgovornost čovječanstva.
Mrak se već spustio. Na nebu su se upalile prve zvijezde i sneno žmirkaju kao da sanjaju o neizmjernim daljinama. Uskoro će čitavo nebo biti prekriveno žutim krijesnicama sna. Mjesec je već odavno pomolio svoje blijedo lice.
Čovjek okrenu svoj pogled nagore. Nad njim milijuni bijelih očiju nemirno trepte, čitav beskraj prostora, praznina nade. I osjeti se malen, sasvim malen, i ništavan u tom moru prostora. Htjede da odvrati pogled, ali ga neka neodoljiva sila zadrža i on ostade začaran da gleda i gleda. U njemu poče da tinja želja, nešto u njemu prošaputa: »Gore, gore treba!« Ali u isti mah zapljusnu ga drugi poriv: »Zašto?« Svijest mu ispuniše dva različita glasa koja su se nadjačavala. »Gore«, je jedan, ali u isti mah je poklapao drugi: »Zašto?« Buka je sad rasla sad slabila dok jednom nije poprimila takve razmjere da se čovjek naglo strese. »Dovraga!« zaškrguta on zubima i ponovo utonu u promatranje. Izgledao je smiren, ali u duši je osjećao kaos.
»Bilo bi lijepo da pođem gore, da vidim to nemirno trepetanje izbliza, da stupim na mjesečevo blijedo lice, da zabrazdim u ocean beskraja. Bilo bi lijepo da otkrijem veo tajanstvenosti, da prodrem u taj svijet. Bilo bi lijepo...«
Čovjek se prenu i vidje da je sjaj zvijezda već potamnio. Činilo mu se da zvijezde namjerno bježe krijući svoju tajnu samo od njega. On prijeteći dignu stisnutu šaku i glasno izgovori: »Poći ću tamo!«
Dvadeset je sati. Televizija emitira vijesti. Svi s interesom pratimo izvještaj dnevnih, svjetskih i domaćih zbivanja. Ali odjednom spikerov blag i pomalo tragičan glas najavi pogibiju triju mladih američkih astronauta. Poginuli su u kapsuli prilikom eksplozije nastale neposredno pred uzlet. Ubrzo nakon toga čuo se izvještaj o ratu u Vijetnamu, pa o gladi u svijetu i o tragičnim poplavama.
U mojim se mislima hitro poput strijele rasporediše sve te vijesti. Počela sam postavljati mnoga teška pitanja, na koja će tko zna kada dobiti odgovor.
Zašto ljudi žrtvuju svoje živote i troše milijarde dolara za letove i istraživanje svemira i raznih planeta, kada milijuni ljudi umiru od gladi ili im je prehranjivanje ispod minimuma?
Zbog čega se moraju davati toliki novci za opremanje američke vojske u Vijetnamu, kad ona poput atomske bombe razara i ruši sve pred sobom, kad ima toliko krajeva na zemlji koji su uništeni najezdom ciklona, potresa, erupcijama vulkana ili poplavama? Zar se ne bi svi ti novci mogli staviti u zajednički fond OUN koja bi ih pravilno rasporedila, te tako uklonila sve neprilike i nepogode koje nagrizaju čitavo čovječanstvo?
Ali čovjek, to lukavo, bistro stvorenje možda ima svoje opravdanje za letove u svemir i težnje k Mjesecu i ostalim nepristupačnim planetama!
Naša dobra, stara zemlja već je danas prenatrpana i toliko umorna. Težak joj je, vrlo težak dugi lanac njenih nebrojenih godina. Do danas je prehranjivala i uzdržavala poput brižljive majke stotine tisuća generacija. I ne samo to, već je odgajala i pomagala da se iz vode razvojem stvori savršenstvo — čovjek. Brižljivo ga je čuvala i osiguravala mu opstanak od njegova postanka pa do danas. Sada, kad je čovjek postao savršenstvo u pravom smislu riječi, ona mu je prepustila zadatak da se ubuduće sam stara o sebi i tako olakša njen tegoban posao.
Svojim je umom i razmišljanjem čovjek toliko unaprijedio kulturu, nauku i tehniku te se nada da će u skoroj budućnosti moći nastaniti Mjesec i neke druge bliže planete. Smatra da bi na njima pronašao naftu i ostale sirovine, izvore hrane, vode, gradio bi na njihovim pustim prostranstvima supermoderne gradove i tako olakšao sebi život i digao standard na neviđenu visinu.
No, nije samo to što ga gura u svemir, već i ona neodoljiva sila zvana radoznalost koja vuče njega i njegov intelekt, njegov um k novim saznanjima, otkrićima, a možda čak i susretu s njemu nepoznatim živim bićima. Uvjerena sam da će čovječanstvo u skoroj budućnosti to uspjeti. No, na tom svom osvajačkom putu ne bi smjelo upotrijebiti ni oružja ni sile. Moralo bi se to učiniti s puno savjesti i razumijevanja. Trebalo bi da se svi narodi u tome slože i stvore od Mjeseca i ostalih planeta gnijezdo međusobnog prijateljstva, remek-djelo općeljudske sreće i dobrobiti. Da na njima čovjek dobije slobodu, da mir raširi i učvrsti svoje plitko korijenje a riječ rat da se zakopa zauvijek u crno carstvo podzemlja.