Vladimir Tomaić piše svoj tekst za Spomenicu sjedeći za stolom u podstanarskoj sobi, maštajući. U jednom kutu soba dvomjesečni sin Goran nešto guče, supruga u šali dobacuje: »Da li opet o Bujštini sanjaš?« Listajući kalendar prohuljalih godina, vraća se sjećanjima — punih četrnaest godina koja su počela u jesen 1953., kada je kao šesnaestogodišnjak prvi put krenuo prema Bujama, daleko od velebitskih vrleti, šuma i stada.
Dolazak iz Like — stranac u nepoznatom
Tomaić opisuje put prema Bujama s mješavinom uzbuđenja i tjeskobe. Dok je autobus jurio prema moru, u glavi su mu se vrtjele misli o tome što će naći u novoj sredini, kako će biti primljen, kako će se snaći. Očekivao je nešto novo, neobično, tuđe. No prvi utisci rekli su suprotno. Lagano koračajući od autobusne stanice do đačkog doma, govorio je sam sebi: »Pa nema ovdje ničeg neobičnog, ljudi kao ljudi, Talijani izmiješani s Hrvatima.«
U Hrvatskom đačkom domu počeo je nov život u novoj sredini. Sjeo je na stepenice. Obuzela ga tuga i nostalgija — i zaplakao je. Prišla mu je jedna djevojčica i počela ga tješiti: »Zašto plačeš, bit će ti lijepo ovdje.« Trudio se sakriti suze i biti hrabar. Te iste noći sanjao je Krasno, đačku ljubav iz Senja, napušteno stado.
Buđenje — Tito dolazi na Bujštinu
San mu je prekinuo muški glas, samo dva dana po dolasku: »Ustaj momče, ako voliš ovu zemlju.« Bio je to jeseni 1953. — trenutak kada je nestalo umjetne barijere između Bujštine i Jugoslavije. Tih dana Bujština je dočekala svoj najradosniji trenutak. Tomaić, koji je tek stigao, zatekao se usred povijesnog preokreta koji je taj kraj čekao godinama.
Škola, rukomet, ekskurzije, proslave, marševi, radne akcije — sve je to bilo sastavni dio života u Bujama. Najljepši dani provedeni su na pitomoj i nezaboravnoj Bujštini.
— Vladimir TomaićĐački život — rukomet, proslave i prva ljubav
Ubrzo su počeli pravi đački dani. Koplja se nisu lomila, ali je trebalo vremena da se učenici koji su dolazili iz različitih krajeva međusobno upoznaju, shvate i steknu povjerenje. Nastavnici su se trudili i zalagali, a Tomaić i sam napominje da je bio primljen kao općinsko dijete. Dani su prolazili brzo: učio je poneku talijansku riječ, smijao se šalama na račun svog »talijanskog« izgovora, davao nastavnicima nadimke zajedno s drugovima.
Posebno se sjeća trenutka kada im je u VII razredu dozvoljeno da idu na javni ples u Buje — to je bila velika radost. Javila se i đačka ljubav, pa i mala kriza u VI razredu. Rukomet, ekskurzije, proslave, marševi i radne akcije ispunjavali su slobodno vrijeme. A onda — posjet druga Tita Bujama i susret koji je ostavio neizbrisiv trag u sjećanju svih koji su ga doživjeli.
Nakon Buja — vojska, Oprtlje i povratak
Tomaić je Gimnaziju završio, zatim VPŠ, pa nakon svega mjesec dana rada u Oprtlju — prvom radnom mjestu — otišao u vojsku. Slijedio je povratak na Bujštinu, ali ovaj put u staro Buje, u Školu učenika u privredi. Redajući sjećanja, prisjetio se bujskih mladića s kojima je dočekivao Nove godine u konobama uz bačve vina, bukalete i pjesme.
Prolazili su dani, mjeseci i godine. Najljepši su bili provedeni na pitomoj i nezaboravnoj Bujštini. Ali ne, kaže Tomaić, ne voli se sjećati rastanka s Bujama, znancima i vinogradima — jer se u tim sjećanjima javlja gorčina. Vrijem prolazi, sjećanja ostaju.
Zahvalnost i čežnja za povratkom
Posebnu pažnju Tomaić posvećuje Gimnaziji, Đačkom domu, Školi učenika u privredi i cijeloj Bujštini — mjestima i institucijama koja su ga oblikovala. Citira i pismo učenika Škole učenika u privredi koji su mu napisali: »Nemamo nikoga tko bi se malo više pozabavio s nama u pričanju o školi ili nečem drugom. Nema više dobrog Djeda Mraza koji bi nam kupovao sportske rekvizite, u školi se ljutio na nas, a zatim se s nama zabavljao i smijao.«
Pustio je srce da govori, da bude iskreno. Danas, kad radi u Školi za obrazovanje odraslih, ne može a da ne izrazi pritajenu želju da se jednog dana vrati na Bujštinu. Zadnji list kalendara govori da je jedan od prvih bujskih maturanata koji su maturirali prije deset godina. Kako je sve to brzo prošlo — od svega ostala su sjećanja i veliko hvala kraju i narodu koji su mu omogućili da stane u život kao nastavnik.