Lucijan Benolić u svom tekstu preuzima štafetu od Mihovilovića i pita se što dolazi nakon što se pogasne jubilarne lampice. Gdje je Gimnazija danas i kamo ide? Njegova analiza nije svečarska — ona je trezvena, mjestimice kritična, ali u konačnici optimistična.
Staro pitanje: treba li Bujštini gimnazija?
Benolić podsjeća da je pitanje opstanka gimnazije na Bujštini od oslobođenja naovamo bilo stalna tema rasprave. Stavovi i koncepcije mijenjali su se više puta, a škola je više puta dolazila na dnevni red kao institucija kojoj su nestale sve perspektive. Najkritičniji trenuci bili su vezani uz otvaranje Srednje ekonomske škole u Bujama i škole s praktičnom obukom »Istracement« u Umagu — konkurencija koja je privukla dio učenika i bacila sumnju na smisao klasičnog gimnazijskog obrazovanja u maloj sredini.
No, zaključuje Benolić, vrijeme je dalo prednost gimnaziji. Pokazalo se da je ona ipak najbolje rješenje za Bujštinu — kako za pripremu kadrova, tako i za otvaranje perspektive daljnjeg školovanja u višim i visokim školama.
Rast bez pratnje: prostorni i kadrovski problemi
Najveći paradoks koji Benolić identificira jest ovaj: škola raste, ali infrastruktura ne prati taj rast. Interes za upis u gimnaziju u stalnom je porastu, posebno zadnjih godina, što je vidljivo iz podataka:
Sve raspoložive prostorije pretvorene su u učionice. Školi trenutno nedostaju prostorije za laboratorij i praktikum, radionica, fiskulturna dvorana, čitaonica i društvene prostorije. Stambeni problemi nastavnika nisu riješeni, što uzrokuje stalnu fluktuaciju — a upravo je nestabilnost nastavničkog kadra, prema Benolićevoj ocjeni, jedna od najvećih prepreka kvalitetnom radu.
Nagli rast broja učenika nije bio praćen i stvaranjem normalnih uslova za rad. Sve raspoložive prostorije pretvarane su u učionice.
— Lucijan BenolićAkcija oko jubileja — kratkoročni odgovor
Akcija pokrenuta u okviru proslave 20-godišnjice donijela je dobre rezultate — radne i društveno-političke organizacije, općinske skupštine i roditelji pokazali su razumijevanje i podršku. Financijski, to znači poboljšanje uvjeta rada za oko 40–50 milijuna starih dinara. No Benolić je jasan: to je samo kratkoročno rješenje, zakrpa za ono što je zapostavljano godinama. Pravo pitanje je dugoročno planiranje.
Reforma školstva kao šansa
Benolić pozdravlja tada aktualne rasprave o reformi školstva II stupnja, koja predviđa uvođenje jedinstvenog programa za sve srednje škole u prve dvije godine, uz obveznu specijalizaciju u trećoj i četvrtoj godini. Ta reforma, smatra autor, gimnzijama u manjim sredinama donosi pravu renesansu — jer ih više neće ugrožavati specijalizirane strukovne škole, a otvorit će put kvalitetnijem školovanju za sve učenike Bujštine.
Za to, međutim, treba nova, kompletna školska zgrada — ili za osnovnu školu u Bujama ili za samu Gimnaziju. Benolić poziva prosvjetne faktore, škole i općinske skupštine da već sada pokrenu tu diskusiju i zacrtaju koncepciju razvitka školstva na Bujštini, kako ih vrijeme ne bi zateklo nespremne.