Lucijan Benolić — dugogodišnji predsjednik općine Buje, dopredsjednik Odbora za proslavu 50. obljetnice i jedan od najistaknutijih javnih djelatnika Bujštine — u ovom tekstu ne piše kao dužnosnik ni organizator. Piše kao dvanaestogodišnjak koji stoji uz vojnički kamion na bujskoj Lami, ujutro 11. studenog 1945., i čeka da krene prema nepoznatom. Osobni memoar koji je ujedno kronika cijele prve generacije školovane inteligencije Bujštine.
Odlazak u Opatiju — 11. studenog 1945.
Jedanaestog novembra, na „martinju", 1945. godine izjutra na bujskoj „Lami", koja je izgledom malo sličila današnjem tom istom trgu, stajao je stari vojnički „đems", sa škanjelama, pokriven ceradom, uz njega uvijek uredan i nasmijan mladi vozač Bruno Kozlevac-Pahlić.
Destinacija je Opatija, a putni nalog glasi „prijevoz grupe mladih đaka sa Bujštine na školovanje u Opatiju".
Masa se uokolo kamiona polako povećavala, bilo je tu i starih i mladih, više djece nego odraslih. Bilo ih je iz Materade, Kaštela, Lovrečice, Marušića… Započela je prozivka: Alessio, Banković, Benolić jedan, Benolić drugi, Jelčić, Laganis, Peroša, Soša, Šepić, Zakinja…
Roditelji ispomažu u ukrcavanju, kartonske valiže, vojnički bauli, djeca uplakana zbog rastanka…
Uz posljednji pozdrav prepuni kamion djece i stvari krenuo je put Ponte Portona, Buzeta, Učke. U Opatiju stiglo se navečer, poslije veselog grudanja i marende na Učki.
Hotel „Palme", pred samo pola godine napušten od njemačkih oficira, nedovoljno očišćen, pun svakakve gamadi, bio je nova destinacija za grupu od 45 tek pristiglih „Bujaca", kako su nas tada zvali.
Direktor Rubeša, Mira, portir Martin još uvijek u nekakvoj vojničkoj uniformi bez oznaka, i još poneki, porazmjestili su nas u hotelu u kratkom roku. Izmiješali su nas s već ranije pristiglim Pazinjanima, Labinjanima, Ćićima, Cresanima, Liburnima.
Školovanje u Opatiji i Puli
Ujutro, poslije tjelovježbe u parku, iza doručka, krenulo se u školu. Netko u gimnaziju, u prvi E u kojemu su bili uglavnom „Bujci", drugi u preparandiju — kako se tada zvao dvogodišnji pripravni studij za upis u učiteljsku školu. Autoritativni direktor Ivančić održao im je u gimnaziji prvo slovo, malo su ga razumjeli, ali počelo je.
Hotel, dizala, WC, uščuvani opatijski parkovi i more bili su novi milje na kojega se, kao pretežno seljačka djeca, nisu brzo privikli. Skromna prehrana, slabo poznavanje hrvatskog jezika, nova sredina, odvojenost od roditelja i roditeljskog doma vrlo brzo stvorili su apatiju, protest, želju da se otiđe. Išla su pisma i poruke doma, roditelji dolazili bogzna kako u Opatiju. Brojka od 45 stalno se smanjivala — Božićni i Uskršnji praznici također su pomogli odlasku.
Dvadesetak ih je ipak ostalo i završilo prvi i drugi razred. U trećem ostalo je tek desetak. Na polugodištu napušta se Opatija i seli u novooslobođenu Pulu gdje se polaže matura. Gradska djeca i djeca bogatijih školovala su se u Kopru i Trstu. Daljnje školovanje, uglavnom dekretom na školskoj ploči, slijedilo je u učiteljskoj školi, svega par upućeno je u srednju ekonomsku školu, također u Puli. U učiteljskoj školi pridružili su im se Lino Gorjan, Romanita Dragan i Arturo Andreašić, koji su 1946. školovanje započeli u čakovečkoj preparandiji.
Prva školovana inteligencija Bujštine
- 1951. — učiteljsku školu završili Gemma-Biserka Gardina i Anđelo Laganis
- 1952. — učiteljsku školu završili Lino Šepić, Lucijan Benolić, Lino Gorjan, Arturo Andreašić, Romanita Dragan
- 1952. — ekonomsku školu završili Marija Peroša i Sergio Zakinja
- Nešto kasnije studije završili Erminija Soša i Benito Banković
Pedeset godina kasnije — osvrt
Na jesen 1946. otvorena je u Juricanima hrvatska gimnazija, nedugo zatim preselila se u Buje i tu je ostala do današnjih dana. Benolić promatra tih pedeset godina rada, reformi, reorganizacija, traženja, lutanja, problema i besparica — i zaključuje: gimnazija je tu i perspektive su joj da dugo tu i ostane. Završili su je mnogi, iz nje su stvorene nove škole i hrvatske i talijanske. Na tisuće završenih đaka njeni su dometi — otvorila je mnogima put na fakultete, put u život.
Benolić napominje da nije imao tu sreću da bude đak bujske gimnazije, ali ga je život s njom povezao i vezao. Bio je kraće vrijeme predavač, aktivno sudjelovao u organizaciji proslave 20., 30., 40. i 50. godišnjice rada škole, sakupljač priloga za opremanje, inicijator gradnje dvorane za tjelesni odgoj. Kao dugogodišnji predsjednik općine Buje u mnogim je prilikama pomogao da se prebrode teškoće — financijske, kadrovske, stambene — i pomogao u opremanju škole.