Izvorna verzija teksta napisana je na talijanskom jeziku. Prikaz koji slijedi donosi sadržaj članka u trećem licu.
Redakcija školskog lista OBLA-e sastavljila je na kraju zbornika tekst koji je svojevrsna retrospektiva i autoportret: pregled svih ključnih etapa u razvoju talijanske sekcije CUO-a „Vladimir Gortan" od osnivanja 1970. do školske godine 1986/87. Tekst nije potpisao pojedinac nego kolektivni glas — redakcija — što mu daje karakter institucionalne kronike, pisane s jednakom mjerom kritičnosti i ponosa.
Od nule do polivalentnog centra
Redakcija podsjeća da je talijanska sekcija osnovana 6. rujna 1970. u skromnim materijalnim uvjetima: svega dvije učionice, dvoje stalnih nastavnika i jedna administrativna osoba. Program je tada bio jedinstven — opća srednja škola — a cilj jasan: pružiti učenicima koji su završili talijansku osnovnu školu mogućnost nastavka obrazovanja u svom jeziku, bez odlaska u Kopar, Rijeku ili Rovinj.
U prvih nekoliko godina škola je egzistirala gotovo bez ikakvog namjenskog prostora i opreme. Nastava se odvijala u posuđenim učionicama, a nastavni kadar nadopunjavao se vanjskim suradnicima iz lokalnih poduzeća. Unatoč tome, upisni broj je rastao — što je redakcija tumačila kao znak da je škola odgovorila na stvarnu potrebu zajednice, a ne kao administrativnu konstruciju.
Svakodnevnica — između entuzijazma i ograničenja
Redakcija ne idealizira razvoj škole. Navodi da su prostorni uvjeti i dalje ograničeni, da oprema za stručnu nastavu nije sustavno obnavljana i da kroničan nedostatak specijaliziranih učionica usporava uvođenje novih obrazovnih sadržaja. Posebno se kritički osvrće na teškoće vezane uz zapošljavanje maturanata OBLA-e na buješkom tržištu rada, gdje dominantan jezik poslovne komunikacije i dalje ostaje hrvatski — što maturantima talijanskog odjela ponekad stvara praktične prepreke unatoč stručnoj spremi.
Ipak, tekst ne završava defetizmom. Redakcija ističe da je ono što su stvorile tri generacije učenika i nastavnika — duh otvorene, višejezične škole u kojoj se Talijani i Hrvati obrazuju unutar istog centra — vrijednost koja nadilazi sve materijalne nedostatke. Suživot nije deklaracija, zaključuju autori, nego svakodnevna praksa potvrđivana godinu za godinom.
- 185 učenika raspoređenih u 15 razrednih odjeljenja
- 5 stručnih smjerova: elektrotehnički, turistički, metalmehaniče, ekonomski dopisnički, didaktičko-pedagoški
- 22 stalna nastavnika i vanjski suradnici iz poduzeća
- Redovna studijska putovanja u Italiju (Trst, Udine, okolica)
- Informatički kabinet s Commodore računalom od 1984/85.
- Suradnja s Unione degli Italiani i Università Popolare di Trieste
Škola kao ogledalo zajednice
U završnom dijelu redakcija skreće pogled prema budućnosti. Ističe da će sudbina talijanske sekcije uvelike ovisiti o tome hoće li lokalna zajednica — komuna, poduzeća, institucije — prepoznati njezinu stratešku ulogu kao mjesta reprodukcije dvojezičnog kadra. Bez tog prepoznavanja, ni entuzijazam nastavnika ni trud učenika neće moći nadomjestiti sustavni nedostatak investicija u prostor i opremu.
Tekst završava slikom koja je ujedno i poruka: škola koja je počela s dva nastavnika i dvije učionice, a danas broji 22 stalnih radnika i 185 učenika, nije nastala slučajno — nastala je jer su je htjeli oni koji su u njoj učili, predavali i živjeli. To htijenje, poručuje redakcija, mora ostati živo i u godinama koje dolaze.